Goran Perkovac, sada već bivši izbornik Hrvatske došao je na loš glas zbog izjave o Hrvatskoj ligi za vrijeme Eura u Njemačkoj kad je rekao da bi on i trener vratara Valter Matošević mogli još igrati u njoj. Prvo, izjava je bila potpuno nepotrebna i ishitrena, možda čak i izvučena iz konteksta, dok je bila potpuno nepotrebna kada se u teškim realnostima ta ista liga bori za preživljavanje i godinama i u takvom okruženju stvara snage koje nose hrvatski rukomet. Još od portugalske generacije, Hrvatska liga daje jako puno našem rukometu u kako god teškim okolnostima živi. I makar je podložna velikim analizama i kritikama uglavnom, činjenica je da u njoj postoje snage koje još uvijek stvaraju kvalitetu s kojom se Hrvatska drži u vrhu.
Liga živi skromno, mogla bi biti bolje sa malo jasnijom koncepcijom ulaganja u sport na lokalnoj bazi, u suradnji s neki državnim projektom. Ti klubovi koji danas postoje, žive s tri, četiri treninga tjedno, žive dok netko ne ponudi “šaku eura” više, što se sve češće događa, pa umjesto da jačamo bazu, uglavnom uvijek krećemo ispočetka. I uvijek s istim pitanjem svih ovih godina.
Zagreb i Nexe dominiraju
A u ligi se igra dobar rukomet, te momčadi izgledaju vrlo pristojno i sigurno da bi, uz samo malo više sustavnijeg ulaganja, mogle živjeti i igrati puno bolje. No, to “malo” za nas je tako puno i nikako da dočekamo dan da se to konačno riješi na duge staze. Snalazimo se, tko može - prati, tko ne može - prati koliko može, ali u tome svemu ima jako puno dobrih stvari koje bi zbog budućnosti trofejnog sporta u Hrvatskoj vrijedilo malo bolje popratiti u svakom segmentu.
Zagreb i Nexe dominiraju. To su profesionalne momčadi u svakom pogledu i neusporedive s bilo kim drugim u hrvatskom rukometu. Najviše je do njih naraslo Sesvete koje odlično radi s mladima, ima plan, ne odustaje do njega. Njihov najveći korak naprijed je da su napravili uvjete da bi pojačali rad, broj treninga. I to se vidi. Nakon godina rada Silvija Ivandija, takav posao je zainteresirao i Igora Vorija koji radi i gradi priliku kako je trebao od početka, bez žurbe, jer igrati i biti trener nije ista stvar. U tim Sesvetama odlično se razvijaju Hršak, Gavrić, izvanserijski talent Josipa Tomića... I to Sesvete sada sanja ostati neporaženo do Nexea, pa otići u Našice s plus pet golova i pokušati biti broj 2 u Hrvatskoj.
Poreč se drži visoko i samo s malo više, za što Poreština može pomoći bez problema, ne moramo reći s čime, to bi moglo biti jako dobro. Tu već godinama radi Ilija Lovrinović, tu postoje talenti kao Rušnjak, Car, Boka, Bajan, Krupić, Krajcar i Nikola Ivanković, koji bi mogao postati totalna eksplozija. Spačva je prije dvije godine ispala, vratila se ove sezone, igra odličan rukomet. Josip Mečić je alfa i omega, uz njega sve važniji je Marin Jurić na klupi, dok su talenti poput Maroša, Kuže i Mažurane postali vidljivi. Varaždin je sa Žnidarićem na klupi ponudio u momčadi Šestaka, Novaka, do jučer Hercega koji je otišao u Sloveniju, jer je tamo bolje.
Kako se ne isplati nama?
U Ligi za ostanak s mladima odlično radi trojac u Dubravi, Kutnjak - Mlinarić - Brajović, Popović je godinama na klupi Trogira, Veraja Osijeka, Sokač vodi KTC, Tanja Rašić Karlovac, Alen Dujmić je nakon klinaca Dubrave s kojima je bio prvak u Rudama, dok je Damir Batinović na kraju igranja na klupi svog Metkovića. To su stvari za respekt u situaciji koja im nikako ne ide na ruku, svi oni pokazuju da se može i da hrvatski rukomet zaslužuje puno veći respekt, nego što ga ima. Hoće li ikad dočekati bolje dane u cjelini gledano, to je nemoguće reći, ali on u ovom trenutku daje puno više od onoga od čega živi. I svi ljudi koji su dio toga zaslužuju respekt. Zato je izjava Gorana Perkovac bila popuno nepotrebna, jer nije pogodila metu, makar kakva god bila, namjera nije - u to smo uvjereni - bila nikoga povrijediti.
Recimo, tko zna kakva bi nam liga bila da igrači mogu trenirati pet puta tjedno minimalno i onda igrati utakmice, bi li onda razlike bile kao što su danas? Što bi bilo kada igrači ne bi odlazili za 500 eura više na destinacije izvan Hrvatske koje nisu bolje, ali uzimaju nam dio koji se najteže stvara, jer im se to isplati, jer je najskuplje stvarati? Kako to da se ne isplati nama, to je ono ključno pitanje. Ali zar to nije problem koji u nekom drugačijem svjetlu muči cijelo društvo? E, pa kad to riješimo imat ćemo...