Najtrofejniji hrvatski rukometni trener Lino Červar predstavio je u srijedu u Zagrebu u prostorijama izdavača Školska knjiga svoj treći "rukopis", svoju treću knjigu pod nazivom "Rukomet - put do vrha i tajne uspjeha". Nakon iznimne trenerske karijere, u kojoj je bio "autorom" svjetskog zlata u Portugalu 2003. i olimpijskog zlata u Ateni 2004., te još pet srebrnih odličja na SP-ima i EP-ima, Lino je nastavio s radom na drugom planu. Kad već nije na klupi uz teren, koja mu je najprirodnije okruženje, Lino je nastavio pomagati rukometu publicističkim radom.
- Moj je moto da čovjek nikad ne smije stati, a ovu svoju novu knjigu počeo sam pisati još prije četiri godine, dao sam cijelog sebe u nju, s idejom da njome utječem na razvoj hrvatskoj i svjetskog rukometa. Već sam primio brojne pohvale, ne samo iz Hrvatske, dva su primjerka spremna otići u ruke mojih kolega u Njemačkoj Heineru Brandu i Claudeu Onesti u Francusku. Brandu je u Njemačku knjigu već odnio Dominik Kuzmanović.
Što je Červar zapravo naumio učiniti svojom trećom knjigom?
- Nekoliko je razloga, a osnovni je želja da ukažem na veliki problem koji rukomet ima danas; na to da su nužne korjenite promjene. Pravila su zastarjela i rukomet ne ide tragom drugih kolektivnih sportova koji se svakodnevno "moderniziraju."
Koji su to problemi na koje je Červar pokušao ukazati knjigom koja se detaljno bavi svim segmentima rukometne igre?
- Nogomet ima sada svoj VAR, košarka "challege", odbojka i vaterpolo se mijenjaju. Samo je rukomet ostao u starim vremenima, u kojima o rezultatu utakmice odlučuje nekompetentni amater, sudac koji donosi odluke na temelju svojih dojmova. Je li nešto sedmerac ili probijanje - ovisi samo o njemu. Te se stvari moraju promijeniti, jer je tu previše prostora za manipulaciju bilo kakvog oblika. Na ovom, prošlom SP-u, sjedio sam na tribinama s običnim ljudima, i iz njihovih reakcija sam vidio da mnogi ne razumiju što se događa na terenu. Pravila treba promijeniti kao i u mnogim drugim sportovima, a to se ne radi.
Koji je tome osnovni razlog - Červar ima objašnjenje:
- Konzervativizam ljudi koji odlučuju i ne razumiju da su promjene nužne. Evo, sada će biti izbori za novog predsjednika IHF-a, i na njegovo će mjesto prvi čovjek EHF-a, a na mjesto novog predsjednika doći će njegov dosadašnji dopredsjednik. Isti su ljudi na istim mjestima, i ništa se neće promijeniti. Potrebna je "svježa krv", mladi ljudi koji će voditi rukomet u skladu s novim vremenima.
Červara smeta još nešto kad je u pitanju sama rukometna igra:
- Izgubila se kolektivna igra, rukomet više nije lijep kao nekad, pa ne privlači gledatelje. Obrane nisu proaktivne, previše se igra "jedan na jedan", svojevrsni "run and gun". Zato su Danci toliko iskočili, jer su nametnuli tempo i ritam. Nitko više i ne igra onu našu staru 5-1 obranu, s kojom smo mi na prošlom SP-u, primjerice "ubili" Francuze...
Bavljenje "općim" temama samo je vrh sante leda u svemu što muči Linu. "Domaći teren" je nešto što ga još više zabrinjava:
- Žao mi je što na predstavljanje knjige službeno nije došao nitko iz HRS-a, to dovoljno govori o tome kakav odnos u Savezu imaju prema meni. Znam da se igrala utakmica u Belgiji u kvalifikacijama za EP, ali ipak... netko je mogao doći, kao što su došli Vlado Šola i Nikša Kaleb, kao i Ivano Balić na ranijem predstavljanju knjige u Umagu.
Ni taj privatni moment nije ono što najviše muči Linu, muči ga suština, najviše ga muči krivi sustav sporta u Hrvatskoj:
- O svemu u klubovima odlučuju neki "moćnici", koji ne rade dobro našem sportu. Oni traže javni novac i onda ga krivo troše. Taj se novac sustavno mora davati klubovima u svrhu rada s djecom i podizanja statusa trenera. Nažalost, gase nam se brojni rukometni klubovi; Slavonija je, primjerice, opustjela u tom smislu. Status trenera, koji su "duša sporta", marginaliziran je do krajnjih granica. Oni rade za neku "crkavicu", a trebali bi odgajati djecu. Treneri su djeci u sportu često više nego očevi i majke kod kuće, koji se bore s egzistencijalnim problemima, a ne s djecom.
Červar nije zadovoljan niti institucijama koje o svemu odlučuju:
- Što nam vrijedi kad nam premijer najavi da se gradi neki stadion ili neka dvorana, kada se ne ulaže i u druge stvari, osim golu infrastrukturu. Tko će na tim stadionima i u tim dvoramana raditi s djecom, kad su treneri tretirani kao "trinaesto prase". Oni koji bi na takve stvari trebali ukazati i donijeti promjene, samo šute, jer se boje za svoj posao i egzistenciju. U svemu tome nema nikakve vizije.
A kakva bi ta vizija trebala biti?
- Treba ulagati u malene i jeftine trenažne dvorane, kao u drugim zemljama, i treba biti korektan prema trenerima. Tada bismo izbacivali sportaše kao na tekućoj traci; kada bismo imali neke dvorane za cjelodnevni rad s djecom. Ovako se rade ogromni projekti u kojima novac curi na sve strane. Treba konačno donijeti pravu strategiju razvoja sporta. Skupo plaćamo strane trenere i igrače, malo dajemo svojima; stalno lutamo. Evo, i RK Zagreb stalno mijenja trenere; sad je opet vratio čovjeka kojeg je bio odbacio. To se ne radi tako...
Komentari (0)
Komentiraj