Uvijek kada mi je teško sjetim se Portugala. Izgubili smo start od Argentine, onda smo gubili od Saudijske Arabije i onda smo sve pobijedili i bili svjetski prvaci. Sjetim se da je prije neki dan Argentina u nogometu izgubila start od Saudijske Arabije, pobijedila sve i bila svjetski prvak. Međutim, onda se probudim i sjetim se da i kada bismo sve do kraja ovdje pobijedili, to nije vjerojatno dovoljno i neće biti jamstvo našeg prolaza u četvrtfinale SP, a četvrtfinale je osnovni cilj, rezultat koji vodi do olimpijskih kvalifikacija. A nismo bili ni u Tokiju… Padamo.
Izgledali smo katastrofalno protiv Egipta, potpuno nepripremljeni na utakmicu. Znali smo sve, a nismo poduzeli baš ništa da nam se ne dogodi takav poraz. Izgubiti nije problem, ali izgubiti devet golova razlike od Egipta je ipak previše i nedopustivo. Sve te mlake utakmice protiv Italije, Makedonije i Izraela slale su lošu sliku o obrani i našoj boljoj tranziciji, ali sve su te utakmice bile samo privid. Protiv momčadi kao Egipat tranzicija je skoro zaboravljena stvar, od obrane nismo vidjeli baš ništa.
U osmoj minuti kada je Egipat vodio 5:2 sve je bilo jasno. Ali Zein se probio kroz našu obranu kao kroz sir i razigrao svoju momčad i već tu je bilo gotovo, jer mi nismo znali što radimo. Znali smo da je Martinović meko tkivo naše obrane, podcijenili smo što nije igrao dva mjeseca mjeseca prije SP, podcijenili smo da protiv takvih može puknuti, da njegovih 10 golova u napadu ne vrijedi ako primimo na drugoj strani 12.
Nismo ni pokušali zakrpati tu stranu s nekim tko može izdržati Ali Zeina. Uvijek se nešto kockamo s tom stranom i uvijek - makar znamo priču - imamo problem. Taj Ali Zein ne tako davno nije se naigrao kada je Zagreb iz Bukurešta donio bod, nije se nadigrao ni Yehia Elderaa koji je odradio fenomenalnu utakmicu kako nije uspio odraditi nedavno u Veszpremu isto protiv Zagreba. Dakle, može se sa svakim. Mi nismo mogli, mi smo stajali, čekali da se nešto pokrene, a nije se pokrenulo ništa, jer pravi plan nismo imali. Mi smo živčanili po klupi umjesto da se smirimo, a ne da dobivamo isključenja u situacijama kada treba stizati ozbiljnu razliku.
Egiptu nije igrao Omar Yahia, najbolji igrač, ali su ga Mohsen i Abdelhak nadoknadili savršeno. Bili su dodavači na početku, dok su nas Ali Zein i Elderaa rasturali, a kada su vidjeli da mogu i oni pripucati bez ogrebotine, to se dogodilo, pa su nam dva zamjenska ljevaka zabila osam golova iz osam šuteva. E, to je bio Egipat u petak 13. protiv Hrvatske. Bolji u svakom pogledu i obrambeno i napadački, a mi potpuno nepripremljeni za takvu utakmicu. I naravno onda je počelo opće pucanje u obrani, ispadanje jedan na jedan, tu vratari nisu mogli učiniti ništa. Ta dva dečka ove sezone brane odlično, ali su dva neiskusna vratara na ovakvom natjecanju i taj dio se osjetio na njihovom nastupu protiv Egipta, posebno uz takvu obranu.
Izbor je stvar izbornika, on je odgovoran za rezultat, isto kao što bi bio odgovoran i da pobijedimo sve na kraju i odemo do četvrtfinala. Mišljenja se mogu razlikovati, ali stvari treba poštovati dok rezultat sugerira tako. Nas realno čeka jako težak ostatak Svjetskog prvenstva i ovako kako sve djeluje pitanje je možemo li uopće sve dobiti, naravno osim Danske, jer s pobjedom protiv Danske od 10 razlike u Malmöu, vjerojatno pretpostavljate, ne možemo računati. Egipat bi morao kiksati protiv Danske i barem još prosuti bod protiv nekoga, Danska bi morala kiksati i protiv nas i protiv Egipta, a bojimo se da je ždrijeb SP tako složen da se to dogoditi ne može. Da je bila neka manja razlika - možda, ovako jako jako teško. I zato smo silno razočarani, jer nema goreg nego, dok si tek počeo biti svjestan da tu skoro šanse nema.
I što sad? Ništa, igrat ćemo pa što bude. Trebalo bi dobiti sve, ali kako - to nam nije jasno u ovom trenutku. Možemo i protiv SAD i Maroka i Bahreina i Tunisa. Istina, bilo je zbunjujuće i u Portugalu nakon Argentine, makar se priča pretvorila u nešto sasvim drugačije, a isto su nam dolazili jaki protivnici kao Rusija, Francuska, Danska, Mađarska... Život treba gledati sa ljepše strane, ali ovo nikako nije bilo dobro i bilo je najgore što smo ikad napravili na otvaranjima jednog natjecanja.