Hrvatski su rukometaši opet neslavno završili jedno veliko natjecanje, baš kao što je to često bio slučaj posljednjih godina. Nakon što su s novim izbornikom Goranom Perkovcem puni entuzijazma otišli na EP u Njemačku i u prvoj utakmici u Mannheimu "razvalili" Španjolce, mnogi su ih već vidjeli "na Mont Blancu", na krovu Europe. Počeli su pljuštati hvalospjevi, momčad i Perkovac dizani su, pokazalo se, bez pokrića u nebesa. Uslijedio je remi s neugodnom Austrijom pa je pobijeđena Rumunjska te je splet okolnosti (ostali rezultati) doveo do toga da je u drugi krug prenesen samo jedan bod. I to je moglo biti dosta da su Perkovčevi igrači u nastavku turnira bili na visini zadatka. Porazu od Francuske nekako se moglo progledati kroz prste i tad su još postojale minimalne šanse za prolazak u borbu za polufinale. No, onda je uslijedio antiklimaks, porazi od Mađarske i Islanda te je pobjeda nad Nijemcima u zadnjoj utakmici na EP-u bila obična "Pirova pobjeda".
"Opstanak" Perkovca
U konačnici je zauzeto mizerno 11. mjesto što je nakon osmog mjesta na prošlom EP-u prije dvije godine u Mađarskoj, te devetog mjesta na SP-u 2023. i još goreg 15. mjesta na SP-u 2021. u Egiptu, zaista pravi SOS alarm. U međuvremenu se, prvi put nakon 2000. nije otišlo niti na olimpijski turnir u Tokiju. Teško da se drugo može reći osim - nastavljeno je propadanje nekadašnjeg ponosa hrvatskog sporta. Hrvatski je rukomet pao u "drugi razred", među skupinu zemalja koje su dobre, ali samo dobre, dok su ostali, za razliku od Hrvatske, otišli korak i stepenicu više.
Zašto je tome tako, ostaje za analizu nakon novog neuspjeha nakon kojeg su ostala otvorena brojna pitanja. Nešto se definitivno mora promijeniti, to je posve sigurno, ali ni sve "mudre glave" u HRS-u, struka, kao ni s pravom revoltirana javnost - ne mogu doći do odgovora. Nažalost, ne mogu. Jedno od tri ključna pitanja koja su ostala otvorena nakon Njemačke je pitanje "opstanka" Gorana Perkovca, Pitanje je koje to sada svi potežu...Perkovac je nakon Njemačke u prvoj analizi bio miran:
- Čestitam dečkima, odigrali su utakmicu kao da je prvi dan turnira. Prva utakmica bila je odlična, zadnja isto, ali nas je dobrog plasmana koštao srednji dio turnira. Imamo perspektivu, imamo glavu i rep, momčad je dobro vođena i samo joj treba dati vremena. Bilo je puno toga dobrog. Nije bila dobro protiv Mađarske i poluvrijeme protiv Islanda. Veliki sam optimist, ova ekipa će napraviti još puno...
Perkovac, dakle, ne misli odstupiti, misli da ima kredit, no to će pokazati vrijeme.
- Mi smo konkurentni, imamo ekipu koja s najjačima može igrati. Ne možemo tvrditi da ćemo ih dobiti, ali se možemo pošteno pred svakog postaviti. Nitko nije stvorio ekipu preko noći koja bi harala pa tako nećemo niti mi. Mi želimo, dat ćemo sve od sebe, garancije nema, ali imam veliki optimizam.
S obzirom na stalne smjene na klupi, prečeste jer je kontinuitet nasušno potreban, ostaje za vidjeti kakva će biti odluka iz HRS-a. Svi već traže nasljednike u nekom strancu, u povratku Slavka Goluže, opcije su brojne. Živi bili pa vidjeli...
"Opstanak Duvnjaka"
I drugom ključnom pitanju je ključna riječ "opstanak". Hoće li Duvnjak "opstati" i nastaviti igrati za reprezentaciju nakon što je od 2007., od SP-a - baš u Njemačkoj, bio stalnim članom reprezentacije, a nakon odlaska Ivana Balića 2012. nakon OI u Londonu i njegov nasljednik i legitimni predvodnik "čopora", koji je tada još harao rukometnim svijetom.
- Malo sam tužan i razočaran nakon svega. Moram priznati da Njemačka vjerojatno nije bila na najvišem nivou jer je već imala osiguran plasman u polufinale, govorio je Duvnjak nakon pobjede nad Njemačkom, pohvalio je izvrsnog Dominika Kuzmanovića i nastavio:
- Neka smo pobjedom završili prvenstvo, ali nije dobro mjesto na kojem smo završili na Euru. Ne smiju nam se događati utakmice kao protiv Mađarske i Islanda, čak i Austrije. S druge strane je dobro što smo dobili puno novih, mladih igrača. Odigrali su fenomenalni turnir i ja im želim svu sreću. To je veliki zalog za budućnost hrvatskog rukometa, naglasio je 35-godišnji kapetan i onda otvorio najvažnije pitanje - ono o svojoj budućnosti u reprezentaciji.
"Opstanak rukometa"
- Stvarno o tome ne mogu trenutačno ništa pametno reći. Prije svega, trebam ostati zdrav. Kvalifikacije za Pariz su jako brzo, a ja imam želju i motiv. Izbornik će odlučiti hoću li ja biti unutra. Bilo bi lijepo da odemo na još jedne OI. Hrvatski je rukomet to zaslužio, zaključio je Duvnjak ostavivši vrata "pritvorena".
On, dakle, nakon što je igrao u Pekingu 2008., u Londonu 2012. gdje je osvojena bronca, te u Riju 2016., želi na svoje četvrte Igre. I zaslužio je.
Nažalost, on će najvjerojatnije u povijesti HR rukometa ostati zapisan kao jedan od najboljih, ali jedini koji nikad nije osvojio zlato. Zlato imaju dečki iz generacije Perkovca, Smajlagića, Saračevića, Ćavara...a dva ima ona Balićeva, Metličićeva, Džombina... Otkad je Duvnjak "ušao" među velikane, osvojio je "tek" tri euro srebra i jedno svjetsko, te spomenutu broncu iz Londona te još dvije europske i jednu svjetsku broncu. Šteta za igrača takvog kalibra. No, može on još dosta dati, za nadati se je da tako misle i u HRS-u, ako i izbornik Perkovac (ili onaj tko ga naslijedi, odluči li se tako)...
U ovom dijelu priče je riječ o nastupu na OI u Parizu. Hoće li hrvatski rukometaši opet ostati bez OI? Ne smiju! "Puzzle" olimpijskih kvalifikacija za Pariz, koje će biti u ožujku stoje ovako - s kim će Hrvatska biti u skupini kvalifikacija ovisi o tome kako će se rasplesti Afričko prvenstvo. Sve je ovisno o tome hoće li Egipat biti prvak Afrike, a kad se to sazna postoje dvije potencijalne varijante. Hrvatska će biti u grupi s Njemačkom/Švedskom, Zelenortskim otocima i Austrijom, ili pak sa Španjolskom, Bahreinom i Brazilom. Obje su opcije "prihvatljive" i "prolazne" i naši rukometaši kvalifikacije moraju(!) uspješno odraditi. Naprosto moraju. Novi izostanak s Igara doslovno bi ugrozio "opstanak" hrvatskog rukometa i bacio ga na samo dno...
Komentari (0)