Muke po Daguru Sigurdssonu: Vremena do Eura je sve manje, pitanja sve više

U siječnju, za nešto više od mjesec dana, počinje Europsko prvenstvo rukometaša. Igrat će se u Skandinaviji, naša skupina bit će u švedskom Malmöu, a u njoj će igrati uz nas domaćin Švedska, Nizozemska i Gruzija. Samo prva dva mjesta vode dalje u drugi krug natjecanja. Kada se kaže drugi na svijetu, to izgleda jednostavno, ali kada se zagrebe ispod površine, jasno je da će nas u Švedskoj čekati jako težak posao.

Protiv domaćina je uvijek posebno teško u rukometu, a ako ne uspiješ, ne smiješ skliznuti niti u jednom drugom pokušaju. Nizozemska nas je prije dvije godine pobijedila u kvalifikacijama i samo ta činjenica dovoljno je upozorenje da nas čeka težak posao i da to što smo drugi na svijetu neće u Malmöu značiti baš ništa.

Najveći i vjerojatno jedini problem u ovom trenutku je činjenica da imamo mnogo problema s ozljedama ključnih igrača. Situacija kaže da zbog ozljeda ne igraju Zvonimir Srna, koji je s nadom ipak počeo trenirati u Montpellieru, pa Tin Lučin i Luka Klarica, koje čeka duža stanka u Nexeu i Zagrebu. Konstantu nema ni David Mandić u Melsungenu, ne igra Josip Šimić u Wetzlaru, dobro ne izgleda Veszprem u kojem su dva naša jaka aduta Luka Cindrić i Ivan Martinović.

Mateo Maraš uglavnom jako malo igra europske utakmice PSG-a, Ivano Pavlović se tek vratio u dres Zagreba, nakon stanke od skoro godinu dana. Zagreb je bez boda u Ligi prvaka, a u njemu dobro ne mogu izgledati ni Filip Glavaš, ni Davor Gavrić. Vratari Matej Mandić i Dominik Kuzmanović dobro rade, povremeno su u prvom planu i odlični, ali nemaju konstantu. Kao prošle sezone ne izgleda ni Mario Šoštarić na desnom krilu, na lijevom Marin Jelinić ne igra više od Austrijaca Frimmela u Szegedu.

Ne igra zbog ozljede ni Marin Šipić u švicarskom Kriensu. Ozlijeđen je u Wisli bio Leon Šušnja, sada je u pogonu, Lovro Mihić je OK, Veron Načinović u Kielu također ima svoju zadanu rolu. Leon Ljevar, u kojeg se gleda povećalom, oscilira, nakon odličnih igara u Europskoj ligi u dresu Slovana jedna utakmica sa 0/6, što opet ne zvuči kako bi svi željeli, jer najteže je ponavljati i čuvati konstantu. Na to treba dodati da su se nakon prošlog SP oprostili Domagoj Duvnjak, Igor Karačić i Ivan Pešić.

Srednjeg otad nismo dobili da možemo reći da je to, makar svi to očekuju od Cindrića. Trećeg vratara za sigurnost uz Mandića i Kuzmanovića također trenutno nemamo, Špikić je opcija tri, ali ne brani na vrhunskoj razini u njemačkom klubu, a na sličnoj razini je i Marko Mamić u Leipzigu. Nije sporno iskustvo, nego stanje za vrhunske domete kojima uvijek težimo. U sudarima s vrhunskima takve stvari dolaze do izražaja.

Zaključak je da će Daguru Sigurdssonu biti jako teško i ne izgleda nimalo obećavajuće pred uvijek popularni siječanj u kojem su uvijek očekivanja velika, a s tim se treba znati nositi. Veliki su problemi u vanjskoj liniji, to je jako teško skrpati i održavati sustav koji je uspostavljen nakon OI u Parizu i s kojim smo se jako digli. Sada se čeka vrijeme i nada da će sve na kraju koliko-toliko biti na svom mjestu.

Nisu ni drugi u savršenom stanju, recimo Danska bez Arnoldsena, Norveška bez Roda, Francuska s upitnim Memom koji se krpa u Barceloni, Konanom koji je otpao u PSG-u, Gottfridsson se muči u Szegedu, a jako je važan Švedskoj kao i Pellas koji igra u Montpellieru. Španjolci su dugo bez Perez de Vargasa… Ključno pitanje je kako će oko 20. prosinca i u kojem stanju biti koja selekcija kada je riječ o zdravstvenom stanju. To je realnost rukometa danas, realnost koja može biti samo teža u budućnosti i koja će jako promijeniti rukomet. Nažalost, to je činjenica koja danas najviše usmjerava situaciju na velikoj sceni.