Mnogi su mislili da je to nemoguće, a evo dogodilo se. Stranac prvi puta u povijesti dolazi na klupu rukometne Hrvatske. Dosad je uglavnom Hrvatska bila odskočna daska za trenere, mnogi su dobivali priliku, trajali smo u svjetskom vrhu, osvajali medalje, ali je ta priča čini se došla do kraja. Pet posljednjih velikih natjecanja nemamo rezultat, imamo samo velike ratove, igre prijestolja u rukometnom smislu i te stvari samo kvare sliku sporta koji je u 30 godina postavio duboki trag u povijesti Hrvatskoj. Ne postoji sve to slučajno, ne može se slučajno 30 godina u kontinuitetu biti na velikoj svjetskoj i europskoj sceni. Ne mogu se slučajno osvajati sve te medalje, ne mogu se slučajno pojavljivati talenti iz dana u dan. A kada čovjek posljednjih dana pogleda, ispada da baš ništa ne valja u toj priči, kao da imamo uspješnijih ako se pogleda u kontinuitetu.
Dagur Sigurdsson je top svjetski trener. Jedan od najcjenjenijih na svijetu. Takvog trenera na kupi Hrvatske nismo imali, makar smo imali sjajnih. No, malo je tko dolazio kao vrhunski iz rukometnog svijeta direktno na hrvatsku klupu. Daguru Sigurdssonu Hrvatska nije odskočna daska za karijeru, samo novi veliki izazov, posao koji je želio, a zna znog čega ga je želio, jer da nije ništa vidio u tom našem rukometu ne bi sigurno bio ovdje.
Imali smo različitih situacija u povijesti. Recimo, Zdravko Zovko je bio izbornik uz dva europska naslova sa Zagrebom nakon što je došao iz Italije na klupu reprezentacije, Abas Arslanagić je imao olimpijsku medalju, Velimir Kljaić je bio jedan od najcjenjenijih trenera Bundeslige u Wallauu i nekako nakon tog početka smo ulovili drugi ritam. Nekad ritam određuju mogućnosti, puno puta preciznije rečeno, pa se išlo na ogromno iskustvo Ilije Puljevića ili Josipa Milkovića. Lino Červar je 2003. bio potpuna enigma, jer je došao iz rukometne Italije koja nije ni europski ni svjetski vrh. Lino je u Hrvatskoj postao Lino. Slavko Goluža je stasao uz njega i u Zagrebu, Željko Babić u Brestu, Hrvoje Horvat u Nexeu, ali sve to u tim trenucima nije bio rukometni vrh u kojem je recimo Dagur Sigurdsson bio u njemačkim danima svoje karijere u Berlinu i na klupi reprezentacije. Hrvatska je bila odskočna daska mnogima, ali potrošili smo mnogo i u silnom traženju se već pomalo pogubili.
A ulog je veliki, pred nama su OI u Parizu, pred nama je SP kojem ćemo biti domaćini, treba uvesti reda u tim, kojeg očito nema što je pokazao i Euro u Njemačkoj, i HRS se odlučio zatražiti pomoć u jednom od najboljih dokazanih svjetskih trenera. Nema tu kockanja. Mnoge ‘češka‘ pitanje je li to skupo, je li to realno za nas, ali iskustvo govori da su rješenja prije u velikoj većini bila preskupa. Pričalo se da je SP 2009. preskupo za nas, a osim dvorane u Splitu sve su ostale za pohvaliti se danas – Zagreb, Varaždin, Poreč, Osijek, a rukometu nije ostala niti jedna. Istina? Imamo pred sobom OI, ne sumnjamo u njih, imamo doma SP i to su razlozi za činjenicu da nijedna investicija nije skupa, ako ja prava. Svi očekuju da će ova biti, jer radi se o provjerenom treneru. Je li mogao biti domaći? Mogao je, ali u ovom okolnostima očito ne, jer povjerenje je rušeno godinama i konačno srušeno nakon Eura u Njemačkoj. I svi misle da nam novi sličan pokušaj u tom smislu ne treba.
Dolazak Dagura Sigurdssona u Hrvatsku je kao da na klupu nogometne reprezentacije otprilike sjedne Carlo Ancelotti. To su ljudi s velikim iskustvom, s naglaskom na činjenicu da rade u kontinuitetu, da godinama ostvaruju postavljene ciljeve. Naravno da Sigurdsson s Japanom nije mogao osvojiti medalju na SP, nije zbog toga ni bio tamo, ali je bio na vrhu u Aziji, pripremio tim za OI u Tokiju, plasirao je se na OI u Parizu, igrao tri SP-a. To je bio maksimum koji je mogao ostvariti, maksimum koji je došao do kraja, jer bolje ne može i logično je da potražio nešto bolje za svoju karijeru. Nije izabrao Hrvatsku, jer je lijepa, nego jer ima potencijal za nešto više. A taj potencijal netko je doma stvorio svi proteklih godina, a mi to često podcjenjujemo. To vrijedi puno puno više od onoga od čega kompletan sport kod nas živi. I zato je potez HRS-a izuzetno hrabar, zanimljiv i otvara jednu novu stranicu u našem sportu koju je nekad davno pisao Nikolaj Karpolj s odbojkašicama. Znate kako ju je ispisao. Svi bismo željeli da domaći treneri postanu izbor ponovo, ali za to moraju mijenjati mentalni sklop, moraju raditi, moraju tražiti bolje sredine, moraju se maknuti iz zone komfora, a ne ovisiti o tome hoće li biti treneri Zagreba, Nexea, Podravke ili reprezentacije samo. Naravno, tu im može pomoći i sustav sporta, ali… Samo rad i rezultati moraju biti preporuka za bolje, nikakvo pričanje, da ne upotrebimo neku težu riječ, a bilo ih je posljednjih dana u izobilju.
Islanđanin nam očito nosi novu vatru u rukomet. Islanđanin dobro zna što je vatra, njegov Island doslovno gori posljednjih mjeseci. To je zemlja koja je jednom davno prva priznala samostalnu Hrvatsku, to je zemlja u kojoj je Slavko Bambir legendarni ‘Šiljo‘ zagrebački gospodin rukometaš ostavio ogroman trenerski trag koji se danas pretvorio u jednu od najvećih svjetskih rukometnih priča. Island zna što znači biti mali i što znači uspjeti. Usporedimo to sa vulkanskim spektaklom posljednjih mjeseci u Grindaviku i okolici. Lava će srušiti mnogo, nešto i uništi, ali i stvoriti nešto sasvim novo da bi Island nastavio živjeti na svoj poseban način. To treba Hrvatskoj i Dagur Sigurdsson zaslužuje svu pomoć u cijelu priči. Samo nek‘ radi svoj posao…