Hrvatski rukometaši sudjelovat će na Olimpijskim Igrama u Parizu ovog ljeta. Olimpijske Igre imaju jednu svoju veliku specifičnost po kojoj se razliku od ostalih velikih natjecanja. One su naizgled možda jednostavnije od svjetskog ili europskog prvenstva, ali su u neku ruku specifičnije, jer treneri na njih mogu pozvati samo 15 igrača od kojih će 14 biti na terenu, a jedan kao rezerva na tribini zlu ne trebalo.
To je jednostavno olimpijsko pravilo koje bi IHF možda i mogao riješiti povećanjem koje bi sam mogao financijski popratiti, ali je problem povećanja u tome što bi onda na tom planu i drugi sportovi poželjeli više sudionika, a to bi bilo povećanje koje organizacija OI više ne bi mogla podnijeti, jer i ovako na Igrama sudjeluje preko 10.000 sportaša.
E, da bi se dovela takva reprezentacija na OI treba puno specifičnosti. Recimo samo na prošlim kvalifikacijama moglo je sudjelovati 16 igrača na terenu i još pet zamjena tijekom turnira, na Euru prije dvije godine zbog korone nadmašena je brojka od 30, a sada će ih u Parizu moći biti samo 15. Nama koji smo na sve posljednje pripreme išli sa 35 ili sa 24 igrača to bi mogao biti popriličan problem, a Dagur Sigurdsson morat će ga riješiti u vremenu koje slijedi do Pariza.
Suština je da u tih 15 ljudi koji će igrati u Parizu imamo funkcionalnu momčad, imamo barem dupla rješenja za sve moguće situacije u igri koje nam se mogu dogoditi. Mnogi neće biti sretni s tim, ali to je jednostavno pravilo koje ćemo morati poštovati i zato će borba za olimpijske pozicije biti velika i zato je svaka utakmica iznimno važna, jer teren će biti taj koji će u konačnici presuditi. Ozljede su dio na koji se uglavnom ne može utjecati, no morat ćemo biti spremni othrvati se i takvim problemima. Ozlijeđeni an OI nemaju što tražiti, jer ionako je broj igrača smanjen na najmanju moguću u suludom ritmu kojem smo svjedoci.
Evo sada kako je to kada je Hrvatska u pitanju izgledalo u povijesti OI.
Atlanta - najklasičniji odabir
Hrvatska je pet puta bila na Olimpijskim Igrama i možda je od pet sastava koji su bili na OI onaj prvi iz Atlante, koji je vodio Velimir Kljaić bio - najklasičniji. Imali smo na svakoj poziciji po dva igrača, imali smo pojačanje na lijevom vanjskom. Na golu su bili Matošević i Losert, na lijevom krilu Ćavar i Jelčić, na desnom Smajlagić i Šujster, na crti Kljaić i Jović, na lijevom vanjskom Puc i Goluža plus Franković, na srednjem Perkovac i Gudelj, te na desnom Saračević i Mikulić. Imali smo problem s ozljedom Puca na kraju, pa je Goluža igrao bitnu rolu u završnici. Načinović koji je bio kapetan izostao je iz kvote 15 i bio na čekanju. No, Kljaićeve odluke pokazale su se nepogrešive i mi smo osvojili zlato.
U Ateni jedan pivot i jedan desni bek
U Sydneyu nismo bili, izbacila nas je Slovenija i bilo je to prvo veliko natjecanje na kojem nismo bili u cijeloj povijesti postojanja. Drugo je bilo u Tokiju prije tri godine. A nakon Sydneya je došla Atena u koju nas je po zlato vodio Lino Červar. No, taj odabir bio je nešto specifičniji i rizičniji, jer na svakoj poziciji nismo imali dva igrača minimum. Igrali smo s jednim pivotom cijeli turnir, bio je to Igor Vori, jer Sulić, koji je prije toga bio nezamjenjiv, teško je stradao. No, Vori je odigrao maestralno i Hrvatska je otišla do kraja.
Imali smo i jednog desnog vanjskog – Peru Metličića, no i to je savršeno funkcioniralo s Perinim fenomenalnim mogućnostima. Imali smo tri vratara – Šolu, Loserta i Matoševića koji je bio na tribini. Krila su bila lijevo Kaleb i Šprem, desno Džomba i Zrnić, na crti Vori, na lijevom vanjskom Lacković, Dominiković i Špoljarić, na srednjem Balić, Vuković i Goluža i desno Metličić.
Metličić opet sam, Špoljarić out
Sljedeća olimpijska postaja bio je Peking ‘08. Tamo nas je vodio Lino Červar, no ovaj puta, makar smo se plasirali u polufinale, ostali smo bez medalje. Imali smo dvije specifičnosti. Pero Metličić je bio i četiri godine kasnije naš jedini desni bek, Kaleb je prestao igrati, a dotad standardni Špoljarić otpao je s popisa uoči Igara. Igrali su vratari Šola i Losert, lijeva krila Šprem i Vukić, desna krila Džomba i Horvat, pivoti Sulić i Vori, lijevi vanjski Lacković, Dominiković, Tonči Valčić, srednji vanjski Balić, Duvnjak, Vuković i desni vanjski Metličić.
Vori i osam godina kasnije sam
London ‘12. su bile naše treće Igre u nizu, vodio nas je Slavko Goluža, a osvojili smo broncu. I tu smo imali posebnost kao u Ateni osam godina ranije, jer je jedini naš pivot bio Igor Vori. Vratari su bili Alilović i Losert, lijeva krila Štrlek i Ninčević, desna krila Horvat i Čupić, na crti Vori, a u vanjskoj liniji lijevo Lacković, Bičanić, Gojun, na sredini Balić, Duvnjak, Vuković, te desno Kopljar i Buntić.
Štrlek jedino lijevo krilo
Rio ‘16. su bile naše četvrte Igre u nizu. Vodio nas je Željko Babić i to je bilo prvi puta da se nismo uspjeli plasirati u polufinale. Ispali smo u četvrtfinalu od Poljske. Koristili smo samo 14 igrača, mnogi su očekivali da će 15. biti Cindrić, ali on nije ušao u kombinaciju. Specifičnost je bila da smo u Rio išli s jednim lijevim krilom – Manuelom Štrlekom. Na ostalim pozicijama bili smo poduplani, a na lijevom vanjskom i malo više od toga. Branili su Stevanović i Pešić, lijevo krilo bio je Štrlek, desna Horvat i Čupić, pivoti Brozović i Kozina. Lijevi vanjski su bili Mamić, Slišković i Gojun, srednji Duvnjak i Karačić, a desni Kopljar i Stepančić.
Kada se podvuče crta, dvaput smo na OI išli s jednim pivotom, dvaput s jednim desnim vanjskim, jednom s jednim lijevim krilom. Suština, negdje se mora riskirati, a kako, koliko, i na koji način to će najbolje znati Dagur Sigurdsson.