Blaženko Lacković, Vlado Šola, Valter Matošević, Venio Losert, Mario Kelentrić, Petar Metličić, Ivano Balić, Blaženko Lacković, Slavko Goluža, Tonči Valčić, Drago Vuković, Božidar Jović, Renato Sulić, Igor Vori, Mirza Džomba, Nikša Kaleb, Vedran Zrnić, Goran Šprem, Denis Špoljarić, Davor Dominiković.
To je kombinirana postava izvaserijskih rukometaša koja je u Portugalu 2003. uzela svjetsko, a zatim godinu dana kasnije u Ateni i olimpijsko zlato. To je nešto najbolje što je svjetski rukomet imao s početka novog milenija. "Crème de la crème" svjetskog rukometa na početku 2-tisućitih.
Analiza stanja
Blaženka Lackovića spomenuli smo kao prvog, prije vratara, jer je on otvorio dušu u ime te zlatne generacije sada kad nam se rukomet, nakon EP-a u Njemačkoj, gadno srozao nakon što je već godinama u primjetnom padu. Dogodilo se zadnjih godina nešto slično onome što se dogodilo nakon pada one prve zlatne olimpijske generacije iz Atlante 1996., kad je u našem rukometu netko "razbio ogledalo" pa je nastupilo "sedam godina nesreće".
I sada se tako nešto dogodilo jer su se stala nizati loša i mizerna mjesta na velikim natjecanjima na što hrvatski rukomet nije navikao - niti sebe, niti rukometni svijet. Što je naš proslavljeni olimpionik Lacković vidio na EP-u u svojoj Njemačkoj gdje već godinama živi i radi u Hamburgu?
- Od strane stožera i igrača koji slijede njihove ideje i vizije vidio sam želju za promjenom, želju da se igra brzi moderni rukomet, a to je nešto u čemu smo trenutačno lošiji od drugih. Nije sve funkcioniralo, to se na kraju i pokazalo, no takva se promjena ne usvaja preko noći. Treba platiti neku školu pa na greškama naučiti. Ako se to dogodi nakon ovog EP-a, ne strahujem za budućnost našeg rukometa jer sam vidio nekoliko klasnim mladih igrača koji trebaju sazrijeti.
Pritisak javnosti
Što je "Vudri ga Blaž", koji je imao "top" u rukama, vidio u hrvatskom rukometu u posljednjim godinama?
- Sve ono što i na ovom EP-u, viđeno je i na nekim drugim natjecanjima kada bi reprezentacija podbacila, a svi su, kao i uvijek očekivali nešto veliko. Na to je javnost navikla ona moja generacija i ona prije nas koja je nadahnula moju. Kriza rezultata traje već neko vrijeme, to je evidentno. Kako javnost pritišće i svi žele rezultate, onda se i na nivou odlučivanja o reprezentaciji čine greške. Mijenjali su se prerano igrači, a mogli su još dosta dati, ta trka za rezultatima na koje smo navikli dodaje nervozu pa se i izbornici smjenjuju. Podmlađivalo se, vraćalo starije igrače, uglavnom se previše lutalo i to se odrazilo na rezultatima.
Kako je to sve promatrati iz perspektive onog koji je osvojio sve i donio našem rukometu toliko radosti:
- Nema tu previše mudrovanja, mi smo se bili skupili kao generacija koja je bila dobro pokrivena na svim pozicijma, mnoge su se stvari poklopile. No, ja uopće ne volim raditi te komparacije između nas i onih koji su kasnije došli. Drugi se danas rukomet igra. druga su vremena, puno se toga promijenilo, a mi nismo popratili trendove kao što drugi jesu. Generacija kao ona naša teško će se opet složiti pa i ne treba o tome previše trošiti riječi već raditi.
Potrebno je strpljenje
Jer li se 2003. i 2004. naprosto dogodila generacija velikana, koja je kliknula ili se tada nešto drugačije radilo?
- Nisu ovi današnji igrači loši, imamo i dalje izvanserijskog Domagoja Duvnjaka, Igora Karačića, Luku Cindrića i onda tu gomilu mladih koji tek treže potvrdu o vrijednosti. Što će biti s Duvnjakom, zaista ne znam, ali vjerujem da može još puno pomoći reprezentaciji. Ne treba previše lamentirati ni o načinu treniranja i vođenja reprezentacije, o tome tko je bio, a tko je sada izbornik. Naprosto ne treba tražiti odgovore u prošlosti već naučiti nešto novo i rezultati će se vratiti.
Koji su razlozi tom posrtanju koje nitko ne može posve i točno definirati?
- Realno, moja je generacija bila jača nego ova sada koja je prepuna mladih igrača. I trebalo im je dati priliku samo je sada moraju potvrditi i biti bolji na nekom sljedećem velikom natjecanju. Hoće li oni, ostanu li u ovoj postavi koja ima potencijal, to ipak nitko ne može znati. Puno se stvari za uspjeh mora poklopiti.
Rade li Skandinavci i primjerice Francuzi nešto drugačije pa su sada uspješniji?
- Ne vjerujem da je u tome razlog. Trenutačno oni i neke druge reprezentacije imaju više boljih igrača u najboljim europskim klubovima i oni teške i zahtjevne utakmice igraju na tjednoj bazi. Evo primjera - u rukometnoj Bundesligi je trenutačno desetak klubova na razlici od tri boda. Velika je izjednačenost, a kad igrači, Danci ili drugi Skandinavci, Francuzi...na tjednoj bazi igraju velike utakmice onda se to odražava i na reprezentaciju. Dok oni drže nivo svih 60 minuta, naši su pred kraj drastično padali. To je mladost i neiskustvo...
Na koji se način hrvatski rukomet, nakon što je uzeo 14 velikih medalja na velikim natjecanjima može vratiti na staze stare slave.
- Moglo je i sada već biti bolje, no falilo je ono nešto što dijeli najbolje od ostalih. Nikako igrači u utakmicama s Mađarskom, Islandom...nisu mogli iskoračiti još tu jednu stepenicu i napraviti manje ludih grešaka. Teško se griješili i brzalo. Imali smo podršku odličnih vratara što inače nije bio slučaj, i to nismo iskoristili. Fali nešto malo što, vjerujem, ti igrači mogu s vremenom dobiti. Malo je vremena za pripreme, ti naši igrači nisu u najboljim klubovima i teško im je biti na vrhunskom nivou kad je najpotrebnije. To se dobija s iskustvom...
Žal za 2009.
Lacković se ne "štel mešati" u pitanje odgovornosti izbornika za novi posrtaj na velikom natjecanju.
- I sam kao trener znam što to znači. Trener je uvijek kriv, no to ne znači da baš uvijek mora "dobiti nogu". Perkovac mora otići? Možda, tako će odlučiti ili pak neće oni koji su za to zaduženi. Kad se sve ovo skupa analizira, bit ćemo pametniji po pitanju krivca. Trener je kriv jer je birao igrače u sistem igre, no igrači su krivi ako ničim izazvani bacaju loptu protivniku u ruke ili u aut. Svega je bilo u našoj igri sada u Njemačkoj. Stvarno to treba dobro analizirati.
Što je Novomarofčaninu ostalo kao najljepši trenutak u karijeri u reprezentaciji, a za čim najviše žali?
- Kad osvojiš zlatnu olimpijsku medalju, u bilo kojem sportu, to je nešto najviše što sportaš može doživjeti. Atena je, dakle taj na vrhu lijepih brojnih trenutaka, a SP 2009. u Hrvatskoj i izgubljeno finale od Francuske nikad neću zaboraviti kao nešto najgore u sportskoj karijeri. Bez imalo dvojbe, to mi je bio najteži trenutak. No, kao što rekoh, ne volim se vraćati previše unatrag..
Teško trenuci i dalje čekaju naše rukometaše, bojimo se, no "Lac" je nepopravljivi optimist, takav je uvijek i bio, uvjeren da će se naći način za izlazak iz ove "crne rupe"...
- Treba raditi i ulagati u sebe. Neka igrači rade dodatno na sebi, ako već sistem nije idealan, naći će mjesto u boljim klubovima, igrat će više jakih utakmica i onda će biti na visini zadatka i na velikim natjecanjima. Sad konačno imamo dva odlična golmana, Kuzmanovića i Mandića koji mogu dugo trajati, a budu li i dalje igrali tako, a ostali podignu nivo, to će već donijeti rezultate...