Nema tu iznenađenja. Olimpijske igre bile su samo izuzetak za Francuze. Da Dika Mem nije bacio onu loptu u ruke Nijemcima pet sekundi prije kraja, da Uščins nije zabio za produžetak u četvrtfinalu, pitanje je kako bi sve završilo. Ali sport je nepredvidiv i ako si dobar, uvijek možeš dobiti priliku. Nijemci su je zaslužili i dobili, jer Alfreð Gíslason, koji će nakon Svjetskog prvenstva napustiti njihovu klupu, napravio je posao vrijedan barem sljedećih deset godina.

Francuska se vrlo brzo vratila u život nakon Olimpijskih igara. Iako su se oprostili s nezamjenjivim Nikolom Karabatićem, taj tim je nastavio dalje u velikom stilu. Oni su stalno dobri, nekad odlični kao lani na Euru kada su odnijeli zlato, ali njihov rukomet je težak, nosi, ponekad se nemoguće nositi s njim. Imali su tešku situaciju prije SP-a, čak su i dio priprema otkazali. Nisu mogli računati od starta na Mema zbog operacije ramena, ozlijeđenog Prandija, nije mogao Mahe, pa se ozlijedio Lenne, pa nije bilo N’Guessana, Descata, Gerarda... Ako je i njima, puno je. No sjajno su se nosili sa svime, jer Gille je napravio momčad.

Sve se zna, detaljno i precizno

Malo rošada, ali vrlo preciznih. Sačekali su Mema i Prandija, umjesto N’Guessana dali priliku Brietu koji sjajno igra Ligu prvaka u Nantesu. Prva krila postala su druga - Nahi i Kounkoud. Treće Grebille je postao drugo lijevo, desno nisu imali, pa su odlučili taj dio krpati s Bosom, makar imaju čudesne ljevake Mema, Richardsona i Remilija. Na sredini je prirodno za Mahea došao Minne, crta je ostala ista, obrana s Konanom također. Desbonnet je postao broj 1 na golu, Bolzinger i Bellahcene se natječu za broj 2.

Francuski vratar Remi Desbonnet sa suigračima

ANNE-CHRISTINE POUJOULAT Afp

Sve se zna, vrlo detaljno, vrlo precizno i to je izuzetno bogatstvo s kojim raspolaže Gille. Nekad prvo, nekad ne, ali uvijek tu. Na posljednjih pet velikih natjecanja - izuzmu li se OI - uvijek u polufinalu, tri medalje... Ova treća generacija francuskog rukometa na tragu je prve dvije koje su vodili Costantini i Onesta.

Nitko to ne može pratiti

Međutim, Danska je posebna priča. Njihov rukomet je sasvim neki drugi sport u odnosu na sve ostale u ovom trenutku. Tehnika i trčanje. Nema tu previše taktike, tek onoliko koliko je nužno. Krila igraju halfove, to bi svaki trener poželio, ali Nikolaj Jacobsen je to napravio i zaslužuje naklon do poda. Ne brani Landin - nema veze. Brane Nielsen i Moller. Ne igra Mikkel Hansen - nema veze. Igraju Pytlick i Anderson. U sredini obrane nema Mollgaarda - nema veze. Tu su Saugstrup i Jorgensen ili Saugstrup i Hald. To može samo Danska. Stroj. Toliko o tome, kada čujete da neki drugi plaču da im netko nedostaje. To nije stvar plakanja, nego stvar rada.

Protiv njih sve znaš, ali ako pogriješiš - mrtav si. Odlična Njemačka, koja je igrala dobro, izgubila je od Danaca deset razlike. Strašno. Forsiraju svoj ritam, nameću ga svima, nitko to pratiti ne može. Krila - pakao. Lijevo Magnus Landin i Jakobsen, desno Kirkeløkke i Jóhan Hansen. Na crti ne možeš pogriješiti - Hald, Jorgensen, Saugstrup. Na sredini malo Lauge, pa malo Arnoldsen, uz njih prvo Pytlick i Gidsel, pa ako zatreba Anderson i Madsen. To nitko na svijetu danas ne može pratiti i bit će čudo ne osvoje li Danci i svoj četvrti naslov svjetskog prvaka u nizu.

Oni i Francuzi su svijet za sebe u ovom trenutku i bilo bi to finale kakvo svjetska scena zaslužuje. Početak jedne nove priče prema Los Angelesu. Zasad nitko ne djeluje kao da ih može ugroziti.