S pobjedama od +47, rukomet pati i izruguje se sam sebi. Neki se nisu pobrinuli ni za ‘livescore‘

Da bi mogao do Europe, moraš igrati domaće lige. To je ono što se mora. Europske utakmice se igrati ne moraju, ako se ne može. Da bi igrao europska natjecanja službeno moraš ispuniti neke kriterije. Mnogi od njih su nebitni kao veličina dvorane, jer u konačnici to je formalnost.

Puno je važnije da uvjeti za utakmice budu maksimalni, na tome se mora raditi. Postoje mnogi drugi kriteriji koji su važni koje treba ispuniti, a mnogi klubovi i reprezentacije, čitaj nacionalni savezi, to nažalost ne čine. I što im se dogodi? Ništa. Oni koji rade svoj posao ispadaju smiješni, umjesto da ih se tretira bolje i da rukomet napreduje, podižući sam sebi kriterije.

Dakle, svaki tim i reprezentacija se javlja za europske nastupe. Ti europski nastupi podrazumijevaju kriterije, ali na njima priča staje i pretvara se u priču ‘važno da se odigra‘.

U ženskim kvalifikacijama za Euro Francuska dobije utakmicu protiv Latvije u gostima 47 razlike, a samo je već 47 golova teško zabiti na utakmici. Latvija u poluvremenu zabije jedan gol. Razlike od +20 su normalne, a sve je to posao koji košta. Neku Francusku, makar ima sredstva koja je krvavo zaradila, taj put u Latviju košta, a korist - baš nikakva, niti koga to uopće zanima. Kome u Francuskoj prodati tako nešto?

Beč je napravio puno za rukomet svih proteklih 30 godina i ne smije se sada glupostima sve to rušiti

Mnogi u dvoranama nemaju interneta, koji nije kriterij nego standard, minimalni standard. Mnogi nemaju osnovne uvjete za rad, mnogi novinarska mjesta imaju u 104. redu tribina, beskrajno daleko od medijskih centara, mnogi zbog nedostatka interneta ne mogu prenijeti livescore, a suština posla je približiti rukomet onima koji ga gledaju i prate, u konačnici jako važno i u marketinškom smislu.

Jedni imaju press konferencije, drugima se to ne da raditi, jedni u statistikama imaju obrane vratara, drugi nemaju, jedni imaju pojedinačnu statistiku, drugi nemaju i svi igraju i onda na onima na kojima se ne treba EHF trenira strogoću, pa pošalje nekog nadobudnog super kontrolora koji maltretira domaćina pitanjima stoji li stalak za loptu pod pravim kutem ili maltretira domaćina sličnim nebulozama da bi valjda bio važan sam sebi.

I onda se, ako im kažeš ne, kao i sucima prije neki dan u Areni, štite kodeksima, kriju iza njih, oni mogu sve, a ostali nemaju pravo ništa (!?), a ustvari rukomet pati i ne razvija se putem koji je EHF zacrtao još davno, koji je napredovao, ali počinje opasno stagnirati, da ne kažemo nazadovati. Zbog osobnih interesa.

Neće rukomet biti bolji ako je dvorana od 15.000 mjesta poluprazna, nego ako je dvorana od 4.500 puna

Uvijek je to isto u svemu. Imaš zakon da bi ga poštovao, a ne da bi ga kršio i moraš znati da ako to radiš mora postoji kazna. Ne može raditi svatko što hoće i što može, pod krinkom bilo čega.

Stvar je vrlo jednostavna, klub ne može po svojim kriterijima, koliko god bio uspješan doma, igrati europska natjecanja. Reprezentacija, ako nema normalne mogućnosti, ne smije igrati europska natjecanja, jer to su stvari koje nagrđuju rukomet i umjesto da od toga svi grade sport koji bi bio gledan, koji bi napredovao, rukomet se izruguje sam sebi.

EHF mora držati do kriterija i mora u njima štititi ne samo sebe, nego i rukomet zbog kojeg uostalom i sam postoji. Beč je napravio puno za rukomet svih proteklih 30 godina i ne smije sada glupostima sve to rušiti. Kriteriji se moraju poštovati, ali forma nije sve.

Neće rukomet biti bolji ako je dvorana od 15000 mjesta poluprazna, nego ako je dvorana od 4.500 puna i da je to dostupno svima. A ako možeš, može i 50.000 gledatelja, i to ćemo vidjeti uskoro u Njemačkoj na Euru u Düsseldorfu. Teško u Latviji, recimo…