Dug je put bio, ali čini se da ga sada konačno prepoznaju. I znaju da nije Šostar, Šošić, već - Nenad Šoštarić. Kada u životu stvarno nešto želiš i posvećen si tome svo svoje vrijeme, onda šansa da se priča pretvori u uspjeh postoji. Mnogi bi na Šokinom mjestu davno odustali i dignuli ruke, ali on to nije učinio.
S godinama je postao umjereniji, više nema potrebu reći svakome što misli, ispravljati “krive drine”, jer je s vremenom zaključio da to nema baš nikakvog smisla. Žestina koju je nosio s klupe došla je u realne okvire, makar mu se zna omaknuti i danas, ali u kud i kamo umjerenijim količinama. Uvijek je imao potrebu reći što misli, no nemalo puta to mu se razbijalo o glavu. Možda je put mogao biti i kraći i drugačiji, ali to nikad nećemo saznati. Znamo samo da je zadovoljan, da je uvijek znao čemu teži i kuda ide. I neke stvari za koje se borio uspio je ostvariti mirnim putem.
Uložio u obrazovanje
U Zagrebu je igrao 15 godina, dok ga nisu stavili na disciplinsku, jer je posao u banci pretpostavio klubu. Odlučio je postati trener. Počeo je s klinkama u klubu u kojem je i danas pa ga je Zlatko Savnik povukao u tada vrlo dobru Modeu Tuing gdje je prvi put opipljivo stvarao igračice. Tovernić, Mikulec, Brnas, Bojić parirale su tada moćnom beogradskom Radničkom i bile prvakinje Jugoslavije u juniorskoj konkurenciji. Onda se Modea ugasila i primio se novog posla u Zaprešiću.
Karbon je bio drugoligaš, ušao je s njim u Prvu ligu, pa čak došao do nastupa u Europi... Ni iz čega je Šoštarić uvijek uspijevao sastavljati dobre ekipe. I ta ga je činjenica kada nije bilo drugih rješenja gurala naprijed. Da, baš tako, jer je dugi jezik znao skupo platiti.
Ono što ga odvaja od drugih je činjenica da je puno uložio u svoje rukometno obrazovanje i danas je jedini magistar rukometa u Hrvatskoj. Diplomu je stekao u Španjolskoj, na Mallorci, a pa eto ako su Španjolci tako dobri treneri, imamo i mi Španjolca. Čisto da se zna.
Danas ga u svijetu poznaju kao vrsnog predavača rukometa i kao takvog puno su ga zvali na Bliski Istok gdje je podučavao rukomet. Tamo je isto radio čuda, recimo bio je istovremeno izbornik muške i ženske reprezentacije Jordana koji je njegovim odlaskom prestao rukometno postojati, a s njim je igrao na Azijskim prvenstvima, kasnije je radio u Al Jazeeri u Abu Dhabiju gdje ga šeici i danas dočekuju raširenih ruku. U Abu Dhabi ga je preporučio ni manje ni više nego Tomislav Ivić, nogometni strateg o kojem Šoka govorio samo u superlativima.
Vrlo važna činjenica za znati da je Šoka dok je igrao bio “katica za sve”. Uvijek je podmetnuo leđa za momčad i treneri su ga voljeli. E, možda je baš u tome kvaka kada govorimo o tome kako danas igra Hrvatska. Nema izdvajanja, svi za jednu - jedna za sve je recept koji je usadio curama. Možda je savršen primjer odgovor koji je dao neki dan kada je komentirao dolazak Dejane Milosavljević iz Podravke u Dansku rekavši “ona ne dolazi ovdje promijeniti ništa, niti što spašavati, želimo da se uklopi, vidjet ćemo u kakvom je stanju i može li, jer sam svjestan da nam svaka igračica puno znači”.
Treći izbornički mandat
Reprezentativna karijera počela je s juniorkama ‘94. i trajala je dvije godine. Onda je došao na klupu Lokomotive i postao prvi puta seniorski izbornik Hrvatske. Prošle su 24 godine otkad su na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj ‘97. Petika, Klikovac, Krajnović, Prosenjak i društvo imale pet pobjeda u skupini. I bile šeste na svijetu, a treba znati da je ‘96. Podravka bila prvak Europe, da je Lokomotiva je igrala finale Kupa kupova. Reći će Šoštarić da mu je iz tog perioda najviše žao što se nismo probili s tom sjajnom generacijom do nastupa na Olimpijskim Igrama u Sydneyu. Otišao je s klupe ‘98., vratio se čim su prošle OI u Sydneyu, 2001. no to više nije bila ista reprezentacija. Često voli reći “bilo je to stvaranje nečega ni iz čega, vrijeme u kojem je seniorska selekcija skidala juniorke koje su imale trenerke koje su se kupovale u Konjšćinskoj”.
No, pojavile su se Horvat, Zebić, Tatari, Arslanagić, nešto mlađa Penezić... Želio je igrati jake utakmice pod cijenu poraza, jer je smatrao da je to jako važno za ekipu. No, ta činjenica je njega došla glave drugi put. Otišao je 2003., ali je nažalost s njim pukla i nit stvaranja nove reprezentacije pa smo doživjeli krah na SP-u kojem smo bili domaćini. Vratili smo se nakon toga generaciji, ali su drugi dobili priliku prije Šoštarića.
Treći puta je prezeo Hrvatsku 2017., doslovce dan prije utakmice sa Švicarskom u kvalifikacijama za Euro. Tu smo stvarno bili na nuli. Išlo se pomalo, vratio je našu prepoznatljivu 3-2-1 zonu, stvorio tim koji je u susretu odluke u Švicarskoj pobijedio 16 razlike. Tri godine prije preuzeo je Lokomotivu i oko Lokomotive je stvoren ovaj tim koji je državu dignuo na noge proteklih dana. I danas kaže da je ta vizija reprezentacije potekla baš od toga. Preuzeo je kompletan proces rada u ženskim selekcijama i kaže: “očekujemo da se proizvod proda, a da tvornica za njega nema ni temelja”.
Voli i piše poeziju
To želi promijeniti i da je na pravom putu pokazuje rezultat u Danskoj. No, daleko je to od idealnog i kada mnogi vuku usporedbe ovih dana sa muškom pričom, kaže da to nije realno, jer je problem ženskog rukometa u odnosu na muški i taj da su ženski treneri honorarci, koji rade od 9 ujutro do 3 popodne pa dolaze na treninge. Svi bježe u muški rukomet, što je normalno. Ženski rukomet se u tom smislu vrti oko Lokomotive, Podravke i reprezentacije, a to je malo i zato je ostvareni rezultat u Danskoj pravo malo čudo.
U rukometnom educiranju Nenad Šoštarić drži da je ključan kolegij iz psihologije i učenje o emocionalnoj inteligenciji koja je daleko važnija od koeficijenta inteligencije pojedinaca, jer se koeficijent mjeri u izoliranim uvjetima, a inteligencija u stvarnom životu gdje si stalno pod stresom. Sposobnost suradnje, vođenja, komunikacije za Šoku je jednako je važna u radu s grupom kao i taktika koju svi znaju koji su igrali rukomet. Kod nas se to često zaboravlja. I zato kaže Šoka svi misle da je lako biti trener. A nije tako definitivno, što pokazuje i stvarnost.
Privatno, potpuno drugačiji nego na terenu. Naizgled usporen, čovjek koji voli poeziju i čak i sam piše istu, kojeg smiruje glazba 2 Cellos. Čovjek koji govori nekoliko jezika, koji u europskoj javnosti ostavlja sjajan dojam i čini sliku o Hrvatskoj pristupačnijom. Nijedan trener u Europi ne zna toliko faktografije kad je riječ o ženskom rukometu. Sve zna, tko je, gdje igra, kako igra, koliko godina ima. Sto posto i više od toga je unutra. Danska je njegova velika pobjeda. Često komunicirajući s njim znao sam da misli da možemo pobijediti svakoga, makar je to malo tko vjerovao kada su polazili u Kolding.
Momčad ogledalo trenera
Kada je rekao da je cilj ove generacije plasman na Olimpijske Igre i možda neka medalja, ljudi su se malo pogledavali, ali sada vidite i razloge. Ne govori napamet, dobro zna o čemu priča i nema tu paušalnih procjena. Kako je rekao Veselin Vujović: “momčad je ogledalo trenera”, Šoka to savršeno pokazuje. Čini se da je konačno zaradio povjerenje koje mu je HRS dao kada se reprezentacija počela urušavati naprasnim odlascima. Nije pustio suzu, jer jednostavno “tko želi - želi, tko ne želi - čemu ga uopće zvati”...