Zagreb je škola kakve nema nigdje. Čupić je uz bolno prizemljenje saznao kakav je put od igrača do trenera

Andrija Nikolić i Ivan Čupić otišli su sami s mjesta trenera Zagreba. Da nisu otišli sami, vjerojatno bi vodstvo kluba postupilo kao i oni. No, ovako izgleda bolje, zrelije. Suština, rezultati su ti koji su im presudili, preciznije rečeno ne toliko rezultati koliko činjenica da kao momčad Zagreb nije izgledao kako su svi željeli ove sezone. Htjeli su najbolje, no nisu uspjeli i povlačenje je moralni čin koji u konačnici ostavlja dobru sliku na sve što su učinili.

Suštinski, nisu uspjeli. Zagreb je očekivao više. Kada je lani Nikolić preuzeo momčad od Šoštarića, dogodila se eksplozija, no kako je vrijeme promicalo ta eksplozija je polako počela splašnjavati i u Magdeburgu je potpuno splasnula, ugasila se. Stoje svi problemi s ozljedama, stoje svi problemi s jačinom skupine, ali Zagreb je morao izgledati bolje nego lani, jer po mnogima ima jaču momčad nego prošle sezone. Nije izgledao bolje. Zašto, ključno je pitanje. Nitko nije mogao garantirati pobjede protiv bilo koga u takvoj skupini Lige prvaka, ali načini na koji su gubili zagrebaši ove sezone nije nikom lako pao. Prvo Kielce, pa Trondheim, pa doma Szeged, pa Nantes, pa onda taj Magdeburg koji ni izbliza ne izgleda dobro kao prije dvije godine.

Ivan Čupić i Talant Dušebajev

RK KIELCE

Barcelonu im nitko ne može zamjeriti, to je bio onaj dokaz da se može, jer ne ovisi sve uvijek samo o tebi. Ali, da bi uspio, moraš moći iskoristiti priliku, ako se ukaže. Zagreb je zamalo iskoristio, baš kako je iskoristio protiv realno jačeg Aalborga i dokazao da se može. Ni trenerima, ni igračima, ni vodstvu kluba, ni navijačima, nije lako palo sve što se izdogađalo. Puno je pitanja zašto, od obrane, pivota, vanjske linije, puno je bilo oscilacija, puno previše za momčad na ovoj razini. I puklo je…

Momčad ne možeš zamijeniti, trenera uvijek možeš i kapetan Jakov Gojun kaže vrlo precizno ‘da i igrači snose svojoj dio odgovornosti‘. Svima je žao da se tako nešto dogodilo nakon što se Zagreb postavio na noge nakon tri godine suše, ali se dogodilo. Ljude u suštini ne zanima je li neki igrač izvan forme, jel‘ mu se da ili ne da, jel‘ zdrav ili nije zdrav, ljude zanima samo rezultat. Po njemu se identificiraju s momčadi, pune dvoranu.

GORAN MEHKEK Cropix

Andrija Nikolić i Ivan Čupić su dobri treneri, to potpisujemo odmah, ali nisu uspjeli ovakav Zagreb izazvati da to pokaže. Nikolić je dobio veliko povjerenje Zagreba kada je razmišljao o odustajanju od rukometa, nakon što je bio trener Gorice i mlade reprezentacije. Zagreb je taj koji ga je zaustavio, dao mu priliku i njegova ostavka samo govori o njegovoj zrelosti. Svjestan je da to nije dobro, svjestan je da se nešto mora učiniti. Trenerski kruh je težak, ako se želi raditi i nositi s realnošću. Biti trener je puno teže nego biti igrač, jer trener je taj koji donosi odluke, koji iza njih stoji. Nikolić sigurno zna što nije bilo dobro i zašto nije bilo dobro. U njemu smo protekle dvije godine dobili jednog dobrog trenera i sada je takvog trenera jako važno zadržati u tom okruženju. Ne mogu svi biti treneri u Zagrebu i reprezentaciji i kada taj problem riješimo, ići ćemo naprijed. Ključno je pitanje možemo li mi to uopće?

Zagreb je težak zadatak, teži od svih ostalih. Zagreb daje priliku na ovoj razini kao nitko drugi, ali Zagreb ne prašta popustljivost, greške, alibije, zloupotrebu položaja, pitanja koja nemaju odgovora, nedolazak igrača u formu u roku dva mjeseca… Trener je taj koji odgovara za momčad. Veselin Vujović je sjajno rekao ‘momčad je ogledalo trenera, znači ako momčad gubi, gubim i ja‘. Malo se trenera s tim može nositi, a Vuja je veliko ime svjetskog rukometa i danas. Ništa se nije promijenilo kada je otišao zbog loših rezultata. Nikolić je pokazao da može.

Andrija Nikolić

GORAN MEHKEK Cropix

Ivan Čupić je lani igrao, sada je trener. Dobio je priliku startati uz Andriju Nikolića s kojim je je odlično kliknuo. Tu priliku dao mu je Zagreb. Biti igrač i biti trener potpuno je različito i Čupko je to saznao za samo tri i pol mjeseca. Od odličnog igrača do odličnog trenera je dug put i on je tek na početku. Znanje koje ima je savršeno, temperament idealan, makar će mnogi reći ponekad i ‘prejak‘. Ali, voditi 20 ljudi, donositi odluke, to je nešto sasvim drugo nego kada si igrač. Biti pomoćnik bilo kome znači biti lojalan, ali ta lojalnost je nekad ključna u cijeloj priči. Lojalnost ne znači slaganje pod svaku cijenu sa svim, a puno je primjera lojalnosti velikih imena koja su loše završavala u toj priči. Iskrena komunikacija je jako teška, mnogi je dožive kao atak na sebe. Ona je nekad ključ cijele te priče. Čupko je lani u jednom od posljednjih igračkih intervjua rekao ‘Znaš, igrači su nekad kurve, a ja to znam najbolje i mislim da je to saznanje jako važno za vrijeme u kojem želim biti trener. Hoću li uspjeti ili ne, ne znam, ali znam da to želim.‘ U konačnici i ovo mu je bila dobra škola za tu priču koju tek počinje graditi.

Uvijek se voli potegnuti priča o hrvatskoj struci, pa evo, Zagreb je dao dvojicu jako zanimljivih u posljednje dvije godine. I to saznanje nije za baciti. Oni će sami sebe dokazivati u vremenu koje slijedi. Naša je procjena da imaju sjajnu perspektivu, jer školu koju su prošli ne mogu i neće dobiti nigdje drugdje na ovakav način. Način na koji su otišli samo govori o njima i velikoj prilici da uspiju u ovom jako teško poslu u budućnosti.