Sezonu je počela gotovo pa savršeno. Drugi slalom, finski Levi, sredina studenoga i drugo mjesto. Imala je samo 18 stotinki zaostatka za pobjednicom Mikaelom Shiffrin i najbržu drugu vožnju. Iako, možda bi bolje bilo reći da je Leona Popović samo nastavila tamo gdje je stala jer je prethodnu sezonu završila s također drugim mjestom i svojim prvim postoljem u Svjetskom kupu.
Način na koji je krenula u novu sezonu na sjeveru Europe obećavao je puno dobroga tijekom zime, “mirisalo” je i na prvu pobjedu, a onda se puno toga raspalo u Kranjskoj Gori na početku siječnja. Prvu vožnju je završila saltom u ciljnu arenu, bez obzira na to imala je drugo vrijeme, ali stradalo je koljeno. Ne jako, ali dovoljno da ju smeta i poremeti u utrkama koje su slijedile. I taman kad se činilo da je to ostavila iza sebe, da ponovo hvata pravi osjećaj, pa makar to bilo i na samom kraju sezone, dogodio joj se novi pad u posljednjem slalomu u Saalbach.
Prošla kalvariju 2018. godine
Ponovo je nastradalo koljeno, ponovo isto, lijevo s kojim je prošla kalvariju 2018. godine. Na Olimpijskim igrama u Pjongčangu pukao joj je prednji križni ligament i u razmaku od nekoliko mjeseci morala je na dvije operacije jer problem nije riješen nakon prve. Tada je još bila klinka koja se tek trebala probiti da bi ju zamijetili, a šest godina kasnije je slalomašica iz svjetskog vrha i vijest o njezinoj ozljedi prenijeli su posljednjih dana svi strani mediji koji se bave skijanjem. I dodali ju na dugačku listu “žrtava crne sezone” na kojoj je više od 30 imena iz Svjetskog kupa.
Magnetska rezonanca, odnosno dvije koje je obavila posljednjih dana u Hrvatskoj pokazale su “parcijalnu rupturu prednjeg križnog ligamenta”, ali pred njom je i treći pregled idući tjedan u Innsbrucku kod čuvenog prof. dr. Christiana Finka, ponajvećeg stručnjaka za ozljede koljena i zapravo će se tek tada znati je li Leoni potrebna nova operacija križnog ligamenta ili ne.
- Da, i dalje ne znamo točno što ćemo. Velika većina ligamenta i dalje “stoji”, gotovo isto izgleda kao što je izgledao kad smo radili magnetsku nakon Kranjske Gore i zato smo dosta optimistični - kaže Leona.
U trenutku kad se ozljeda dogodila nije bila nimalo optimistična, ali to se brzo promijenilo.
- Osjetila sam u tom trenutku da mi je koljeno otišlo više unutra nego što bi trebalo, ne znam kako bih to drukčije opisala. U prvi trenutak sam bila sigurna da je pukao ligament, ali onda sam išla zakopčati skiju i napravila sam to bez problema. Kad mi je pukao ligament prije nekoliko godina nisam to mogla jer mi je odmah zaplesalo koljeno. Ovaj put nisam osjetila nikakvu nestabilnost koljena pa sam onda pomislila “možda ipak nije pukao”. I kad sam počela hodati shvatila sam da ni u jednom trenutku nemam osjećaj nestabilnosti u koljenu pa se zato stvarno nadam najboljem.
Nekoliko prvih sati nakon pada bili su joj jako teški, ali kako je vrijeme prolazilo crni oblak nad glavom počeo je poprimati svjetlije nijanse.
- Mogla sam hodati, koljeno je bilo stabilno i sve više sam imala osjećaj da nije pukao ligament, a kad me je fizioterapeut Zoran Pršo testirao ni on na ruke nije osjetio nikakvu razliku pa smo počeli biti optimističniji. Magnetska je pokazala da graft (presadak za rekonstrukciju prednjeg križnog ligamenta) u koljenu izgleda dosta dobro. Malo jest oštećen, ali velika većina je i dalje dobra i čvrsta i stoji. Ne znam, trenutačno smo dosta optimistični, ali točno ćemo znati idući tjedan.
Nakon pregled kod dr. Christiana Finka koji joj je i ugradio taj graft u drugoj operaciji prije otprilike pet i pol godina. Neizvjesnost nije lako izdržati.
- Definitivno. Ali i liječnici su u ovakvim situacijama oprezni pa ako odluku - operacija ili ne - prepuste meni odlučit ću onako kako mislim da je najbolje, no moram znati mogu li s time skijati, normalno trenirati ili ne mogu. To je jedino što želim sa sigurnošću znati.
Ali već sad zna kako će se ponašati ako će morati na operaciju.
- Mislim da ću u tom slučaju izgubiti cijelu sljedeću sezonu jer sigurno neću forsirati povratak. Mogu se na silu vraćati, ali to ne želim sama sebi raditi. Neću forsirati ni sebe ni koljeno da bi možda bilo sve dobro. Jednom sam već to napravila, nije se pokazalo dobro i odlučila sam da to više neću raditi. Imala sam već dvije operacije tog koljena i trebat će duže vrijeme za puni oporavak ako ću morati na još jednu, upozorio nas je na to i dr. Borić. Nije to više šest mjeseci kao kad se dogodi prvi put, niti može biti.
No, ovog trenutka još uvijek postoji mogućnost - s obzirom na ono što je pokazala magnetska rezonanca i na njezin osjećaj stabilnosti koljena - kako neće morati na novu rekonstrukciju prednjeg križnog ligamenta. Upravo je to ozljeda koja je ove sezone izbacila iz igre najviše skijaša i skijašica i na operacijama su završili Marco Schwarz, kojeg je operirao upravo dr. Christian Fink, pa Alexis Pinturault, Petra Vlhova, Corinne Suter, Valerie Grenier, Maria Therese Tviberg, Remi Cuche, Inni Holm Wembstad, Elisabeth Reisinger, Marco Kohler, Samuel DuPrat i Charlie Raposo.
Kucnut ćemo u drvo da tu listu neće popuniti i Leona, a prije nego što obavi pregled u Innsbrucku zajedno smo bacili pogled na sezonu iza nje koja je sjajno počela, ali nije se jednako sjajno razvijala.
- Da, definitivno je počelo dobro. Već sam sto puta rekla da volim taj Levi, volim taj snijeg koji je pravi zimski što mi paše, dobro se osjećam u Finskoj, imali smo i treninge na stazi prije utrke, dosta dobro smo se prilagodili uvjetima i sve skupa sam to iskoristila i ispalo je sve super.
Lako je biti naknadno pametan
Donijelo joj je drugo mjesto i dodatnu dozu samopouzdanja, a pokazala je to i na prvoj sljedećoj utrci u američkom Killingtonu. Konačni plasman (30. mjesto) skriva činjenicu da je i tamo imala odličnu prvu vožnju nakon koje je kao i u Leviju bila peta.
- U drugoj vožnji mi se dogodila pogreška, ali nisam se previše zamarala jer sam osjetila da sam se dobro skijala, a dobro sam krenula i u tu drugu vožnju.
Po povratku u Europu bila je osam u Courchevelu.
- Sad kad gledam to osmo mjesto nije bilo uopće loše iako tada nitko baš nije bio zadovoljan. Znala sam i ja da mogu bolje, ali tamo mi možda ni postavka nije odgovarala, bila je “petarda” kako mi zovemo takve brze postavke u kojima nema baš previše zavoja, a ja uvijek malo zatežem tako da kad sam gledam čak sam to i dobro odradila.
U Lienzu na kraju 2023. nije ispalo dobro jer nije došla do cilja prve vožnje.
- Malo sam bez veze ispala, odnosno malo sam se preračunala na tom dijelu staze gdje sam pogriješila.
I onda je došao onaj nesretni ulazak saltom u cilj prve vožnje u Kranjskoj Gori. Tada je prednji križni ligament ostao potpuno neoštećen što je potvrdila magnetska rezonanca, ali koljeno je ipak malo nastradalo.
- Kad sad razmišljam o tome, iako je lako naknadno biti pametan, možda smo nakon toga trebali uzeti malu pauzu. Nije to ni do koga drugog osim mene, odnosno ja sam vidjela da se mogu skijati i htjela sam se što bolje pripremiti za utrke u Flachauu i Jasni koje su dolazile. Kad gledam iz ove perspektive, pauza bi bila pametnija jer osjećala sam i dalje to koljeno, malo me boljelo, ali uzela bih lijek protiv bolova i sve to ide, ali nije to - to.
Teško se odlučiti za pauzu
Epilog - nezavršene prve vožnje i u Flachauu i u Jasni.
- Nakon dva ispadanja naravno da sve krene nizbrdo. Malo koljeno, malo sam izgubila samopouzdanje i kao da se sve samo slagalo jedno na drugo.
Dobra pouka za budućnost kako ponekad treba stati i kad nisi doslovno natjeran na to?
- To je uvijek najteže. I ja stalno govorim “stavit ćemo zdravlje na prvo mjesto”, ali nikad to ne napravim. Uvijek me strah propustiti utrke, ne želim ih propustiti ako se mogu skijati, a opet nije isto ako se samo mogu skijati ili ako se mogu skijati tako da napadam postolja i pobjede. Ali teško je to odlučiti u tom trenutku, pogotovo kad me boli, ali ne toliko da ne mogu skijati. A trebalo bi sjesti, razmisliti i reći “tko šiša tu jednu, dvije utrke, bitno da koljeno bude dobro”, no nisam se za to odlučila nakon Kranjske Gore.
Lekcija koja se očito doista nauči samo na teži način.
- Svaki put mislim da već jesam naučila, ali onda skužim da nisam.
Soldeu joj je prošle sezone bio mjesto sreće, tamo je na završnici prvi put stala na postolje, ali ove godine nije bila ni blizu tome. No, posljednja utrka prije ovogodišnje završnice bila je već drukčija priča.
- Iskreno, u Andori sam se skijaški slabo osjećala, skužila sam da to nije to, ali probala sam izvući što se može u tom trenutku. U Åreu sam se puno bolje osjećala, u drugoj vožnji sam stvarno probala dati maksimum, malo sam se zeznula na donjem dijelu, ali nema veze, skijaški je to bilo puno bolje nego utrku prije. I bilo mi je drago zbog toga.
Ni blizu kao kad je puknulo
I onda je došao taj nesretni Saalbach u kojem je bila 11. nakon prve vožnje i pala u drugoj.
- Prva vožnja je bila solidna. Ne mogu reći dobra, na nekim dijelovima gdje je trebalo puštati malo sam zatezala, malo preoprezno skijala. No, nije to bila neka drama i dalo se to sve u drugoj vožnji vratiti ili popraviti. Ili nije, u mom slučaju.
I tako smo se ponovo vratili na koljeno.
- Po nekom mom osjećaju nije to ni blizu kako je bilo kad mi je pukao prednji križni ligament prije nekoliko godina tako da se nadam da neću trebati novu operaciju, ali na kraju treba poslušati i doktore što će oni reći.