Ugodini u kojoj smo se opet više puta zapitali kako je moguće da tako mala zemlja ima toliko čudesnih sportaša, u godini u kojoj smo slavili uspjehe nogometaša i vaterpolista, Sandre Perković i tenisača, braće Sinković i braće Fantela, jedna nam je djevojka ipak nedostajala. Djevojka s kojom bi, sigurni smo, taj nevjerojatan popis velikih dostignuća bio još bogatiji. Saru Kolak jako dugo nismo vidjeli u priči u kojoj je najviše volimo gledati, s kopljem u ruci, pobjedničkim vriskom i osmijehom na licu. Kao prije dvije godine u Rio de Janeiru, kada je senzacionalno uzletjela do olimpijskog trona. Ili lani u Lausannei kada je bacila koplje 68,43 i “parkirala se”, u tom trenutku, na sedmo mjesto svih vremena.
Koplje je specifična disciplina, često stradavaju laktovi i ramena, uostalom pitajte Stipu Žunića koji se upravo zbog takvih ozljeda bio prisiljen prebaciti na bacanje kugle. Za Stipu je to bio pun pogodak jer je danas jedan od najboljih svjetskih kuglaša, ali Sara će i dalje s kopljem u ruci biti strah i trepet za suparnice. Ni druga teška ozljeda i operacija u karijeri nije je pokolebala, sprema se vratiti još jača i ponovno zauzeti svoje mjesto u vrhu svjetskog poretka.
Ludbrežanka s celjskom adresom krajem 2014. je završila na operaciji ramena i koliko god situacija bila neugodna, vrlo brzo nam je pokazala od čega je sazdana. Propustila je cijelu sezonu, a onda je krenuo show u 2016. Prvi hitac u karijeri preko 60 metara, pa ispunjena olimpijska norma, pa europska bronca u Amsterdamu... I na kraju nezaboravno zlato u Riju. Godinu kasnije je sa spomenutih 68,43 završila na vrhu svjetske ljestvice, ali klackalica karijere opet ju je nakratko bacila prema dolje.
Ozljeda lakta mučila ju je još od lanjskog Svjetskog prvenstva u Londonu, na kojem je osvojila četvrto mjesto. Kad terapije i vježbe nisu pomogle, odlučila se na odlazak u SAD i operaciju kod vrhunskog stručnjaka za ozljede lakta Shawna O’Driscolla. Bila je svjesna da to znači još jednu propuštenu sezonu, ali i da se radi o najboljem mogućem rješenju koje će je napokon osloboditi boli.
Iza Sare su tako dvije teške ozljede, dvije operacije i dva dugotrajna oporavka. Ali i olimpijsko zlato i mjesto u Top 10 svih vremena. Nekima za to nije dovoljna ni cijela karijera, ali Sara je, eto, sve nagurala u samo 23 godine.
- Kad sam sve to stigla obaviti? Ne znam, valjda je tako moralo biti - smije se, a onda ozbiljno dodaje:
- Neki sportaši imaju sreće da imaju samo neke sitne ozljede, ali to ovisi o sportu, o tijelu, o naporima. Svi treniramo i dajemo maksimum, a ozljede su dio profesionalnog sporta. Ja se nadam da sam gotova s tim i radim na tome da se to više ne ponovi, ali neke je stvari teško kontrolirati. A ako je to put koji moram proći da bih ostvarila svoje snove, bacala daleko, potpisala bih to i prije.
Koliko vam je u ovoj situaciji pomoglo iskustvo prethodne teške ozljede i operacije?
- Mislim da sam ovaj put imala prednost, iako to možda malo glupo zvuči. Ali prošla sam to s ramenom, bilo je tada i puno gore, a možda je i glava drugačije reagirala jer mi je to bila prva teška ozljeda, pa se ne snalaziš, psiha drugačije reagira, drugačije prihvaćaš situaciju. Sad sam s laktom otprilike znala što me čeka, napravila sam neki plan da sedam dana nakon što skinem longetu i dobijem ortozu počnem trenirati, odnosno raditi barem ono što mogu. Znala sam da me čeka jako puno posla, znala sam kako će biti, što slijedi, od fizikalnih terapija nadalje. Psihički sam bila spremnija. A i razlika između ramena i lakta je ogromna. S ramenom je oporavak duže trajao, sada je to ipak malo drugačije, drugačija je bila i ozljeda.
Već ste neko vrijeme u punom treningu, kako se pritom ponaša operirani lakat?
- Stvarno sam zadovoljna, treninge odrađujem bez problema, bez ikakvih bolova, postoje još samo neke male reakcije poslije treninga, ali to je normalno. U siječnju će biti godina dana od operacije, a rekli su mi da će oporavak trajati između šest mjeseci i godine dana. Nakon šest mjeseci je u biti sve bilo u redu, ali reakcija ipak postoji i tijelo se mora naviknuti. Ali kažem, treninge radim bez bolova, bacam, nemam nikakvih problema tijekom treninga, a ni poslije to nisu veliki problemi. Imam najboljeg fizioterapeuta Deana Misturu, stvarno bi bilo teško da nisam imala pokraj sebe takvu stručnu osobu koja mi je pomogla da ova situacija prođe najbolje moguće. Ne samo po pitanju lakta, nego i svega ostaloga, da budem spremna i da se neke stvari više ne ponavljaju.
Kakav je bio osjećaj uzeti koplje u ruke nakon toliko vremena?
- Čudan. Istina, manje čudan nego što je bio nakon ramena. Postojala je neka kočnica, preispitivanje da vidiš gdje je granica. Na prvih nekoliko treninga je želja bila velika, teško je bilo bacati lagano, kontrolirati se. Dobila sam plan rada u Americi i stvarno nismo pretjerivali, dali smo si vremena. A kad je na red došlo koplje, to je bilo fenomenalno. No, najljepša stvar od svega je da tijelo nije ništa zaboravilo i da sada neke stvari puno, puno bolje radim. Sad se još čeka kompletna slika, da se sve to sklopi u liniju. Ali neki detalji u kojima sam prošle godine bila malo slabija, danas su puno bolji. Sada mi još samo treba treninga i natjecanja i to će biti točka na i.
Trener Andrej Hajnšek je rekao da će otvoriti pivo kada opet prebacite 50 metara. Kad će dobiti priliku za to?
- Mislite da piva već nisu otvorena, ha-ha-ha? To vam je odgovor. Trener je stvarno zadovoljan, sve ide po planu, odradili smo prve pripreme nakon godinu dana. Imali smo fenomenalno vrijeme u Rijeci, baš smo pogodili i napravili smo kvalitetne pripreme. Poslije Nove godine se opet vraćamo u Rijeku, od 14. do 26. siječnja, tu ćemo odraditi drugi dio.
Rekli ste da ste ovu stanku psihički bolje podnijeli od one prve, ali je li ipak bilo trenutaka kad ste upadali u krizu?
- Nije bilo kriza jer sam znala da neće biti dobro ako budem forsirala i čim prije se budem htjela vratiti natjecanjima. A u sredini sezone se i nema smisla vraćati jer možeš napraviti više štete nego koristi. Znači, imala sam cijelu godinu da se pripremim najbolje što mogu. Već tjedan dana nakon operacije sam bila na biciklu, počela sam raditi, nije bila situacija da moram biti šest mjeseci u krevetu i da ne smijem ništa raditi. Da je bilo tako, bilo bi i kriza, ali ovako ih stvarno nije bilo, svaki je tjedan bio drugačiji, lakat je sve bolje i bolje reagirao, bila sam zadovoljna, napredovala sam, veselila sam se svakom malom koraku i sve me to guralo naprijed.
Sara Kolak i sada već bivši trener Andrej Hajnšek
Kako ste se nosili s činjenicom da Europsko prvenstvo u Berlinu morate gledati na televiziji?
- Prvih 30 sekundi mi je bilo jako teško. Definitivno to nije bio lijep osjećaj. Nijednom sportašu nije lijepo gledati vlastitu disciplinu na televiziji, to je katastrofa. Ali nakon tih 30 sekundi sam si rekla, “dobro Sara, situacija je takva, smiri se, 2019. je jako blizu, ova će godina proletjeti i bit će sve u redu”. Kad gledaš natjecanje na televiziji, skuplja se glad i rekla sam samoj sebi, ma više nema šanse da gledam atletiku i bacanje koplja kod kuće na kauču. Nema šanse.
Jesu li vas iznenadili rezultati? Za srebrnu je medalju bio dovoljan hitac od prilično skromnih 61,85 m.
- Jako su me iznenadili. Iskreno, očekivala sam više jer je Europa dom bacanja koplja. Mislila sam da će za medalju minimalno trebati 64 metra jer su cure stvarno bile spremne i rezultati su bili super tijekom godine. Očekivala sam da će biti napeto, da će biti puno bolje, puno jača konkurencija i puno dalji hici, ali eto, tako se poklopilo. Onima koji su uzeli medalju je baš svejedno.
No, zato je zlatna Christin Hussong bila sjajna sa 67,90. Njemica bi mogla biti jaka konkurencija u nadolazećim sezonama.
- Ona je odradila vrhunski posao na domaćem terenu i uz pritisak koji to nosi. A kad smo kod koplja, Nijemci su i u muškoj konkurenciji odradili fenomenalan posao, Thomas Röhler je opet bio prvi. Domaća publika je nekome vjetar u leđa, a nekome pritisak, ovisi kako se na to pripremiš.
Jesu li se u proteklih godinu dana javljale suparnice, raspitivale se za zdravlje?
- Čujemo se stalno, komentiramo si storyje na Instagramu, raspituju se kako sam. Ima ih dosta koje su imale problema s ozljedama, sad su po rehabilitacijama, pa pričamo i o tome. Uglavnom, stalno su tu neki komentari na društvenim mrežama, tako da smo u kontaktu.
Dogodine će i uživo biti u kontaktu sa svima, uključujući i svjetsku rekorderku Barboru Špotakovu koja se vraća nakon porodiljnog.
- Da, i jedna i druga smo imale fenomenalnu sezonu, pa nas ove godine nije bilo i sad se zajedno vraćamo. Bit će zanimljivo, nadam se.
Kakav je program za predstojeću sezonu, kada planirate prvi nastup?
- Plan je isti kao i 2016. Znači, otvaram sezonu na Zimskom bacačkom prvenstvu u Splitu, 2. ožujka. To je sigurno, a vidjet ćemo hoću li možda odraditi koje natjecanje i u Sloveniji. Dakle natjecanje ili maksimalno dva na zimu i onda se pripremam za ljetni dio sezone. Prvi miting Dijamantne lige je 18. svibnja u Šangaju, drugi je u Rimu, a onda ide moja Lausanna, moj stadion, pa London i finale u Zürichu. A u međuvremenu u kolovozu je druga liga Europskog ekipnog prvenstva u Varaždinu. To je također moj stadion, tu sam počela. I onda, naravno, Svjetsko prvenstvo u Dohi.
SP je u vrlo kasnom terminu, krajem rujna i početkom listopada. Remeti li vam to plan priprema?
- Uopće se ne opterećujem time. Trener radi plan, on razmišlja o tome, a na meni je da maksimalno odradim trening i da na natjecanjima budem što bolja. Datumima se ne zamaram jer znam da ću biti spremna. Istina, malo je čudno što se SP održava u dijelu godine kada se inače odmaramo, ali svima će biti isto. A što se tiče koplja, više nećemo imati dan odmora između kvalifikacija i finala, to je još jedna promjena koju su uveli.
I kakav ima osjećaj za Dohu, je li “nabrijana” na prvo veliko natjecanje nakon 2017?
- Jedva čekam, ali jedva čekam i cijelu sezonu. Znate da ja uvijek idem korak po korak, sva će natjecanja biti samo uvod za krunu sezone, za Dohu. Zapravo u 2019. krećem tamo gdje sam i stala, jer se 2017. također održavalo Svjetsko prvenstvo, tako da me čeka popravni ispit.
Kako popravni ispit, pa nije u Londonu bilo baš toliko loše?
- Ma, nije bilo loše, ali četvrto mjesto... Svi znamo kaj je četvrto mjesto.
Jeste li razmišljali da dio zimskih priprema odradite izvan regije, u nekim toplijim krajevima, daleko od bure i minusa?
- Meni ovdje stvarno odgovara, dobro poznajem stadion, znam i gdje je sve drugo, sjednem u auto i idem. U redu, bolje je kad odeš van pa imaš tri tjedna samo lijepo vrijeme i možeš bacati, ali ako je dosad funkcionirao moj način priprema, nema razloga zašto bih to mijenjala. Rezultati su tu, medalje su tu, tako da nije potrebno mijenjati plan. U Rijeci se osjećam kao doma, Kantrida je Kantrida. Nađite mi ljepši stadion za pripreme.
Kad pogledate iz današnje perspektive, koliko vam se promijenio život nakon Rija?
- Definitivno se jako promijenio. Trebalo mi je vremena da se snađem u nekim novim stvarima, u novoj situaciji, ali meni je bitno da se ja nisam promijenila, a ako već i jesam, da je to bilo u pozitivnom smjeru. Posložile su mi se neke stvari za koje nisam vjerovala da će se tako brzo posložiti, zadovoljna sam. Samo mi je važno da se organiziram na vrijeme, da trening ne pati, i onda sve funkcionira, sve je super.
Koliko se često sjetite olimpijskog zlata, gledate li ponekad snimku iz Rija?
- Ne znam kad sam je zadnji put pogledala, ali gledala sam poslije operacije hitac na 68,43. Dobro je povremeno se prisjetiti, pogledati koliko mi se tehnika promijenila, koje stvari još mogu popraviti, a naravno, i da se malo motiviram. Da, tu i tamo znam pogledati, ali mama i tata puno više gledaju, ha-ha-ha.
Trener Hajnšek je nakon Rija rekao da su potrebne dvije godine da vam tehnika u potpunosti sjedne na mjesto. Koliko vas je u tom smislu ova stanka bacila unatrag?
- Tehnika je nešto na čemu treba stalno raditi. Ne možeš trenirati pet mjeseci, usvojiti tehniku i to je to. Tehnika uvijek može biti i bolja. Neki put si sporiji kad trčiš zalet, ali ostalo napraviš super. Neki put tehnički odradiš sve savršeno s nogama, ali ruka bude prebrza. Ili obrnuto. Bitno je da se što više tih detalja poklopi. Mislim, zapravo znam da imamo još puno posla i to me stvarno veseli jer to znači i da imam mjesta za napredak.
Sve je priprema za OI
Kad smo kod trenera, jednom je prilikom rekao i da ćete tijekom karijere sigurno srušiti svjetski rekord. Razgovarate li često o tome koliko biste još mogli popraviti osobni rekord?
- Razgovaramo, uvijek komentiramo, gledamo realno na neke stvari, maštamo... Ja maštam o velikim rezultatima, ali ne bih si htjela postaviti neku brojku, jer za mene je brojka granica. Zašto bih si postavila neku brojku kad uvijek može i bolje? U svemu u životu. Ako si postaviš neku brojku, to ti je limit. A ja limite ne želim. Želim biti najbolja verzija sebe i najbolja sportašica što mogu biti. I truditi se da mi rezultati budu sve bolji i bolji. Bez granica. O takvim pitanjima ćemo moći razgovarati kroz nekih deset, 12 ili 15 godina. Tek tada ću moći reći jesam li to tako zamišljala.
Razmišljate li već sada o Igrama u Tokiju ili ste usredotočeni isključivo na bližu budućnost?
- I jedno i drugo. U četverogodišnjem olimpijskom ciklusu su sva natjecanja koja imamo priprema za olimpijske igre. Svako europsko i svjetsko prvenstvo, mitinzi Dijamantne lige, to je sve priprema za Tokio. I fizička i psihička. Cilj je iz natjecanja u natjecanje biti sve bolji ili ako nisi najbolji, učiti iz toga, učiti iz pogrešaka, da ih više ne ponavljaš. Praktički sve što sada radimo su za mene, na neki način, kvalifikacije za ono veliko. A svi znamo da su Olimpijske igre vrh vrhova, nešto posebno. Sve što sada radimo su zapravo pripreme za Tokio.