Bila je jedna od rijetkih Europljanki koje su se bojale čak i nedodirljive Kineskinje. Čak do te mjere da joj je bilo zabranjeno dolaziti u njihov trening-kamp. I ne samo to, imali su u Kini i igračice koje su kopirale njezin stile igre kako bi se njihove najveće uzdanice mogle bolje prilagoditi na ono što ih čeka u mečevima.
Tamara Boroš (45), najveća hrvatska stolnotenisačica svih vremena, doista je bila čudo u svome sportu, a koliko je bila opasna za suparnice iz Azije reći će i podatak da je s broncom iz 2003. godine i dalje posljednja Europljanka koja je osvojila medalju na svjetskim prvenstvima. Dakle, punih 20 godina se nijedna europska igračica nije uspjela ubaciti na svjetsko postolje. S jedne strane podatak koji govori koliko je Tamara bila fascinantna, a s druge jako zabrinjavajući podatak za europski pingić.
- Upravo tako i zato želim da što prije netko iz Europe osvoji medalju. Nadam se da će se u skoroj budućnosti opet pojaviti neka igračica koju će kopirati. Na žalost, europski stolni tenis sa svakom godinom ide prema dolje, razlika je sve veća, Kina je otišla jako daleko, a u posljednje se vrijeme i Japan jako podigao. Općenito, razina igre ne ide prema gore, osim u te dvije države. Radimo, trudimo se s onim što imamo, ali u Europi više nema tako dobre selekcije i nije lako pronaći mlade koji su spremni sve žrtvovati, prihvatiti se borbe, treninga i svega što je potrebno za vrhunski rezultat - govori nam Tamara Boroš koju smo sreli na Europskim igrama.
Mirna savjest
Već nekoliko godina naša velika sportašica je izbornica njemačke reprezentacije, pa tako posljednje dane provodi u Hutnik Areni u Krakovu gdje se održava stolnoteniski turnir u sklopu Igara. Ponedjeljak joj baš i nije krenuo dobro jer su obje njemačke igračice poražene u četvrtfinalu pojedinačnog dijela, ali je dan ipak završio na sjajan način, osvajanjem zlata u mješovitim parovima.
- Opet sam samo potvrdila teoriju da je biti trener teže nego igrati i zato svima govorim, igrajte dokle god možete jer poslije stvarno postaje teže.
Ona je karijeru zaključila prije 35. rođendana, što je za današnje standarde možda prerano, ali na to su je natjerale nesretne okolnosti.
- Razboljela sam se u srpnju 2006. godine, u pitanju je bio neuronitis, virusna upala živca u unutarnjem uhu. Osam mjeseci nisam igrala, pokušavala sam se nakon toga sljedećih pet godina vratiti, međutim više nikad nisam bila ona stara. To mi je bilo najgorih pet godina u životu i mislim da je predugo sve to trajalo, trebala sam ranije prestati jer sam osjećala da ne mogu biti ona stara. Ali, uvijek je tinjala neka nada, htjela sam pokušati izboriti London i završiti karijeru s Olimpijskim igrama, ali na kraju mi je nedostajao jedan set. No, danas mogu mirne savjesti reći da sam dala 200 posto od sebe u sportu, postigla sam više nego što sam ikad mislila i zato stalno govorim curama, uvijek dajte sve od sebe jer mislim da je najgori osjećaj kad jednog dana završite i pitate se što bi bilo kad bi bilo.
Ona je neupitno uvijek izvlačila maksimum iz sebe, ali žali li ipak danas za ičim?
- Uvijek se može bolje. Meni je jako žao što s Hrvatskom nisam osvojila ekipno zlato, a dvaput smo igrale finale EP-a i imali smo dobru šansu. A druga stvar zbog koje žalim je to što nemam pojedinačno zlato. Bila sam jako dugo, čak sedam godina, broj 1 u Europi, ali na europskim prvenstvima mi se nikad nije poklopilo.
Nakon Olimpijskih igara u Tokiju dobila je veliko priznanje imenovanjem za glavnu trenericu njemačke ženske reprezentacije. I nije joj trebalo dugo da dokaže da je pravi izbor - već krajem te 2021. je s Njemicama osvojila ekipni naslov na EP-u, a godinu kasnije je tome dodala i broncu na SP-u u Kini. Uvjeti za rad su, ističe, briljantni.
- Ja sam u Düsseldorfu, tamo je njihov centar, postoje tri dvorane, teretane, fizioterapija, sve što je potrebno igračima. Uvijek iz zezam da su previše razmaženi. Imaju sve i navikli su na to, a ja im kažem da trebaju malo otići na istok trenirati da osjete kako je to kad nemaš dovoljno loptica. Oni imaju 200 komada za jedan turnir, pa plaču da to nije dovoljno. Svakim se danom čudim kakve uvjete imaju, a opet nađu razlog za plakanje i izgovore. Uvjeti su stvarno jako dobri, razina igračica je vrhunska i nakon svjetske bronce sljedeći nam je cilj boriti se za medalju na Olimpijskim igrama.
Koliko se Tamara trenerica razlikuje od Tamare igračice?
- Nije mi u početku bilo lako, ali rekla sam si “nemoj nikad uspoređivati nikoga sa sobom i pitati se što bi ti napravila u nekoj situaciji”. Mislim da sam puno tolerantnija prema igračicama nego što sam bila prema sebi i kao trenerica sam pozitivnija. Kao igračica sam bila dosta negativna nakon pogrešaka, ali sada pokušavam sve gledati s pozitivnije strane. S ovom sadašnjom glavom bih sigurno lakše prebrodila neke situacije u igračkoj karijeri, ali ponavljam, nema u meni ni trunke žalosti.
U kontaktu s Primorcem
Zoran Primorac postao je predsjednik Hrvatskog stolnoteniskog saveza, ima li šanse da uskoro i Tamaru opet vidimo u hrvatskom pingiću?
- U kontaktu sam sa Zokijem i naravno da smo razgovarali o tome i sigurna sam da ću kad-tad opet završiti u hrvatskom stolnom tenisu. I dan-danas s ove pozicije pokušavam koliko god mogu pomoći našem stolnom tenisu jer zna se za koga moje srce kuca. Hana Arapović je često kod mene, a i druge cure su dobrodošle.
Hana Arapović ogroman je talent potvrdila i prije dva mjeseca osvajanjem europske krune do 21 godine. Kako Tamara vidi njezin razvoj i potencijal ostalih hrvatskih igračica?
- Mislim da Hrvatska ima solidnu ekipu. Hana je vrlo obećavajuća europska igračica, pred njom je lijepa budućnost. Lea Rakovac se vratila, nisam je dugo vidjela, ali čula sam da vrlo ozbiljno razmišlja da se opet prihvati reprezentacije i vjerujem da može ponovno igrati dobro, jer još je relativno mlada. Tu su i Mateja Jeger i Ivana Malobabić koje svojim stilom i načinom igre mogu puno pomoći ekipi, tako da mislim da Hrvatska na EP-u može do četvrtfinala.