Stolnotenisačice Helena Dretar Karić i Anđela Mužinić Vincetić izabrane su za najbolju ekipu godine

 RONALD GORSIC/CROPIX Cropix
NA SAMOM VRHU U IZBORU SN-A

Stolnotenisačice su opet najbolja ekipa: ‘Prije pet godina nam je to bio šok, a i sad je teško vjerovati‘

Stolnotenisačice Helena Dretar Karić i Anđela Mužinić su po drugi puta u karijeri najbolja ekipa
Piše: Dean BauerObjavljeno: 26. prosinac 2021. 13:52

Prije pet godina, u kasnu jesen 2016., ove su novine prvi put u konkurenciji za sportaša/sportašicu, jednako tako momčad/ekipu godine, uvrstili sportaše s invaliditetom. No, ne kao zasebnu kategoriju već potpuno izjednačeno sa svim ostalim sportašima. U biti, mi kao redakcija razlike ni ne vidimo, niti ne pravimo. Odnosno, ako ćemo o nekakvim razlikovanjima u vrednovanju sportaša, pri izboru najboljih, onda jedino za čime se vodimo i što nam je mjerodavno su - 1. ili 4. mjesto, finale, 2. krug kvalifikacija, srebro, bronca... Jednostavno, onaj krajnji sportski domet, plasman. Sve ostalo... manje bitno. U biti, nešto drugo spomena vrijedno, a sa sportskog stajališta niti ne postoji.

No, za dvije sportašice, stolnotenisačice u invalidskim kolicima Helenu Dretar Karić i Anđelu Mužinić tada, to je bio šok! Nevjerica!

DRETAR KARIĆ: Joj, to je nas tada toliko obradovalo, sama kandidatura... To toliko godi. Prije svega zato što smo mi stalno kategorizirani negdje. Znači, na svim proglašenjima su sportaš i sportaš s invaliditetom, a onda kod vas, u Sportskim novostima... Baš zbog toga moram reći da je to meni osobno najdraža nagrada od svih. Eto, moram vam to priznati. Pogotovo zato što glasuju sportski novinari. Znam da nismo dobili 100% glasova, normalno i svatko ima svoje mišljenje, ali očito je većina bila za nas.

MUŽINIĆ VINCETIĆ: Sad čak i nije bio toliki šok za nominaciju kao 2016., ali realno nisam uopće očekivala, razmišljala da bi ta nagrada mogla biti i ove godine. Onda, prije pet godina je bio šok jer mi svi u Hrvatskoj dugo pričamo kako smo svi mi jednaki, ali se to baš nije tako pokazalo. Tu vijest, tu nagradu koju smo nas dvije čuli od SN prije pet godina je bila najljepša vijest koje smo dobili, a opet kada dobijete nagradu i po drugi put... Svih ovih godina nisam vjerovala, tako i sada ne vjerujem da smo opet najbolja ekipa u cijeloj Hrvatskoj. Ja sebe uvijek gledam da mogu dati više, ali nikada se ne gledam da sam najbolja u nečemu. Još mi je teško povjerovati.

Na samom začetku, ne bi li nešto razjasnili radi preciznosti. Anđela, vi ste prezimenom samo Mužinić ili Mužinić Vincetić? Naime, mjesec dana nakon POI u Tokiju, Anđela se udala za Kristijana Vincetića, zagrebačkog plivačkog paraolimpijca.

MUŽINIĆ VINCETIĆ: Ovo drugo, dakle Mužinić Vincetić. Doduše, nisam to još stavila u osobnu, ali jest zasad samo u sustavu e-građani.

image
RONALD GORSIC/CROPIX Cropix

Od sada i u SN.

DRETAR KARIĆ: E da, ali moram ja sada vama nešto čestitati.

Nama? Pa... dobro, ako baš morate.

DRETAR KARIĆ: Čestitam Sportskim novostima na nagradi koju ste primili od Hrvatskog olimpijskog odbora. Itekako ste ju zaslužili, vi ste baš ti koji promičete sport.

MUŽINIĆ VINCETIĆ: Pridružujem se jer ne znam jesu li jedne novine poput Sportskih mogle dobiti veću nagradu.

Hvala, a sad kad smo završili s međusobnim "šamaranjem čestitkama", je li se ovih minulih godina, pa tako i s vašim nagradama, a niste baš ni jedini, promijenio malo na bolje odnos prema sportašima s invaliditetom? Neki dan, nešto nam je upalo u oko. Na svečanosti za Sportaša Zagreba, u jednom hotelu, za vas nisu pripremili rampu za podij na kojem su se dijelila priznanja pa je bilo ispred. Kasnije su vas za zajedničko fotografiranje podignuli zajedno braća Sinković. Simpatično i zgodno s njihove strane, ali...

DRETAR KARIĆ: Ranijih je godina bila dodjela na Trgu bana Jelačića, tamo je još viša pozornica i još više stepenica. Ali evo, i tamo smo zasebna kategorija, malo u drugom planu. Što se medija tiče, znamo mi da nema nikakvih intervjua kasnije, na tim svečanostima recimo. Novinari uvijek "bježe" uzeti izjavu od sportaša i sportašica, a mi smo tu... onak‘, može, ali i ne mora. Nije toliko bitno.

To malo zaboli, zapeče?

DRETAR KARIĆ: Iz početka nisam marila toliko za izvješćivanjem naših rezultata, s naših natjecanja. Bilo mi je bitnije da smo u nekim drugim stvarima izjednači s olimpijcima poput stipendija, istog iznosa državnih nagrada za medalje i tak‘. Ali, s vremenom sam vidjela da je medijski tretman vrlo bitan jer puno ljudi s invaliditetom, osobe koje bi mogle biti potencijalni sportaši, upravo zbog toga ne znaju da i kod nas postoji profesionalizam osoba s invaliditetom. Ako si više u medijima, onda se više ljudi uključuje u sport. S te perspektive je bitno, a što se mene osobno tiče, nisam nezadovoljna. Mislim, stolni tenis i inače nije medijski jako zanimljiv, a još mi s invaliditetom.

U para-stolnom tenisu, natječete li se u svojim svakodnevnim kolicima ili imate neka, idemo ih nazvati natjecateljska, koja su možda nešto lakša, pokretljivija?

MUŽINIĆ VINCETIĆ: Mislim da jedno 80% igrača nastupa u svakodnevnim kolicima, ali ih prilagode. Naprimjer, ja imam drugi jastuk, da sam viša malo. Da ne sjedim već da sam više prema naprijed. Malo je igrača koje nose posebna, dodatna kolica sa sobom jer je to onda jako komplicirano. I zbog putovanja, svakodnevnog treninga, ali postoji dopuštena mogućnost manjih preinaka.

Helena, koliko nam je znano, nakon 2006. i prometne nesreće kao pješakinja, kada ste i teško nastradali, niste se odmah uključili u sport.

DRETAR KARIĆ: Baš iz tog razloga što nisam bila upućena da takvo što postoji. Ono što sam malo prije govorila, o medijima. Da sam znala, uključila bi se odmah jer sam bila prije stradavanja sportašica, u plivanju i rukometu.

Ovaj potonji vam je međutim bio "glavni" sport? Ako se ne varamo, RK Koka iz Varaždina.

DRETAR KARIĆ: Da, da, rukomet mi je prva ljubav i još uvijek mi je veća čak i od stolnog tenisa, ha, ha.

Jedno vrijeme ste, nakon nesreće ipak zaobilazili dvoranu, odnosno niste mogli gledati ženski rukomet. Zašto?

DRETAR KARIĆ: Nisam bila poslije na apsolutno niti jednoj utakmici. Nisam se usudila jer... tako. Mislim da bi mi se srce raspalo. Gledala sam uživo u više navrata našu mušku reprezentaciju. Njihova sam velika navijačica.

image
RONALD GORSIC/CROPIX Cropix

A Kraljica šoka?

DRETAR KARIĆ: Njih jesam, da. I prijašnje prvenstvo u Danskoj i sada u Španjolskoj. Ma, danas da se odlučim pogledati neku žensku rukometnu utakmicu... mislim da bi ipak uživala. Nakon svega, bi. Ja vam češće sanjam rukomet nego stolni tenis. Rukomet je ipak prva ljubav, a prve se ljubavi najviše pamte.

Tokio 2021. Sada, s odmakom od kojih 4-5 mjeseci, kako gledate na tu broncu? Pitamo zato što ste tada u Tokiju obje bile razočarane.

DRETAR KARIĆ: Ovo je dobro, "s odmakom". Tada smo obje bile razočarane jer smo očekivale u najmanju ruku ponoviti Rio 2016. Očito smo se malo bolje snašle u ovoj pandemiji budući da smo mi prije Tokija zadnji turnir odigrale u veljači 2020. U Poljskoj. U onom trenutku, u Tokiju smo bile razočarane, ali sada sam jako ponosna. Da mi netko kaže da ćemo u Parizu 2024. opet biti na tronu, odmah bi to potpisala. I broncu. Posebno kada se sjetim da do zadnjeg trenutka nisam ni znala hoću li na POI u Tokio jer sam bila 11. na rang-listi, a samo 10 ih ide. Na koncu sam dobila pozivnicu.

MUŽINIĆ VINCETIĆ: U biti, stvarno je kada se odvrti film velika stvar. Zapravo, malo je sportaša koje imaju i jednu medalju, olimpijsku ili paraolimpijsku, a kamoli dvije. Zadovoljne smo itekako, samo moramo shvatiti da se to stvarno i dogodilo, da smo stvarno mi. Koliko god se ja divila svim sportašima, nikako ne mogu sebe svrstati da sam i ja dio njih. Vjerojatno će mi trebati godina i godina za shvatiti, a malo sam i plava, ha, ha - u sebi će svojstvenom stilu, vječno nasmijana plavuša iz Srinjine, kod Splita.

Podsjetimo, u Tokiju na POI, naše su dame u polufinalu naletjele na bolje od sebe, južnokorejski par Lee i Yoon, ukupno 2-0. Prvo pobjeda u paru, pa onda i Yoon bolja od Mužinić Vincetić. No, već sam ulazak u polufinale značio medalja, osigurana bronca.

MUŽINIĆ VINCETIĆ: Realno, koliko god mi željele, Korejke su bile bolje, a ta Yoon je strašno dobra i bit će s vremenom i još bolja. Ja nisam bila na razini u kojoj sam bila u pojedinačnoj konkurenciji, dosta sam pala, to je istina.

Inače, Helena Dretar Karić je Varaždinka, dok je Anđela Mužinić Vincetić Dalmatinka, praktički Splićanka. Heleni je 42 ljeta, Anđela ima 29 proljeća. Spojile su sjever i jug Hrvatske, dva različita mentaliteta, temperamenta, iako... Dalmatinka Anđela navodno poprima i sve više purgerskog...

MUŽINIĆ VINCETIĆ: Ma, ko‘ je to rekao!?!

image

Stolnotenisačice Helena Dretar Karić i Anđela Mužinić Vincetić izabrane su za najbolju ekipu godine

RONALD GORSIC/CROPIX Cropix

Pardon, ali Helena.

MUŽINIĆ VINCETIĆ: Znate što, sad ću biti iskrena. Ja se nikada u Zagrebu neću osjećati kao doma. Već sam tu dugi niz godina, ali ne mogu se prilagoditi, ne mogu uživati u svom životu tu. Realno, vodim puno drukčiji život u Splitu, nego tu, u Zagreb. Znate kako je u Zagrebu, nemate se gdje maknuti, dati si oduška, samo posao, jurnjava. Kad dođem doma, tamo uživam, volim više opušteniji život. U Zagrebu nema lokacije gdje ja mogu sjesti sam i odmorit‘ glavu, a u Splitu. Di god hoćeš, sjedni na plažu, gledaj u more i duša ti je mirna nakon 10 minuta.

Helena i Anđela, dvije dame s različitih krajeva Hrvatske. Dvije žene koje su u biti spojile njihove nesreće, da bi one danas tvorile najbolju sportsku ekipu Lijepe Naše.

Helena o Anđeli

- Ona je tipična Dalmatinka, ali sada, budući da je u Zagrebu jako puno godina, muž joj je iz Dubrave i sada već ide polako prema purgerici. To mi se baš sviđa zato kaj ona ima one pozitivne dalmatinske osobine, a poprima sada i pozitivne purgerske. O Anđeli mogu reći samo sve najljepše. Jako se dobro slažemo i kada imamo nekih problema, to nas dvije same riješimo. Volimo se o svemu razgovarati, privatno ili ono što se tiče stolnog tenisa. Uostalom, da nismo takve, da ne razgovaramo toliko, ne bi ni bile toliko dobre. Ona je bila odbojkašica, ja rukometašica, dakle obje smo iz ekipnog sporta tako da nas dvije u timu funkcioniramo jako dobro. Anđela je i jako lijepa, baš zrači posebnom energijom. Puno se smijemo, zafrkavamo, a vrlo često dajemo izjave kao da se nadopunjujemo, kao da smo se dogovorile, pripremale kaj ćemo reći ako nas netko nešto pita. Da su nas tražili, ne bi nas tako dobro pronašli.

Anđela o Heleni

- Helena je kod kapetanica, to je uvijek bilo i bit će. Starija je, ozbiljnija. Zapravo, koliko god je ona starija od mene, uvijek se sjajno zabavljamo. Ima dosta situacija gdje se nas dvije baš glupiramo i nije nas briga je li nas netko gleda ili ne. Tako bi ona glumila kako svira tamburicu, a bi pivala. Nebitno koju pjesmu. Ne vidi se razlika. Možemo se zezati, ali i voditi ozbiljne razgovore, o svemu baš. I o ozbiljnim temama. Helena je ujedno i moj jako, jako dobar prijatelj. Pouzdana. Čekajte... koji bi još kompliment dala. Nemojte da ispadne da je ona mene više hvalila! Ma ne, Helena je puno više od suigračice. Igramo zajedno od 2010. godine i uspješne smo. Pa, nekako si mislim da ne bi sve to niti uspjele da si nismo tako obostrano dobre, da se slažemo. Mi smo u biti prijateljice. Volimo se, jedna drugu podržavamo. Helena je bila ta koja je mene, dok smo bile na rehabilitaciji, svaka nakon svoje ozljede "podignula", uvukla natrag u sport, vratila na neki način.

Linker
28. srpanj 2022 11:31