StoryEditor
 Kristian Dowling Getty Images
NAJVEĆI USPJESI HR SPORTA

BARAKUDE ZA POVIJEST S POSEBNIM TROFEJEM Najtrofejnijeg svjetskog trenera smjenjivalo se, a on je napravio ključan potez: Nema pripreme za nešto drugo

MELBOURNE 2007. Na današnji je dan prije 13 godina hrvatska vaterpolska reprezentacija osvojila prvi naslov svjetskog prvaka te je tada ujedno začeta neprekinuta saga osvajanja medalja, a do danas ih je ukupno čak 23
Autor: Dean BauerObjavljeno: 01. travanj 2020. 14:09

Sjećate li se imena i prezimena prve učiteljice u osnovnoj školi? Kako je izgledala? Dobar dio nas, itekako dobro. Sjećamo se uvijek prve ljubavi, poljupca. Posebno koliko je loš bio. Mnogi će se sjećati svoje prve plaće, boljeg honorara i čime smo se počastili za taj novac. Ta odrednica “prva, prvi, prvo...” ima svoju osobitu čar i slast. Ne mora čak biti, najčešće i nije, nešto najbolje, najviše, najvrednije, ali... ta, prvo je zaboga. To ga čini posebnim, osobitim, srcu posebno priraslim.

Isto vrijedi i za hrvatski vaterpolo. Sport u kojem smo bili olimpijski pobjednici, svjetski i europski prvaci. Sport u kojem su Barakude budile emocije za trajanja utakmica, izmamljivale na ulice mnoštva prilikom dočeka. Da, hrvatski vaterpolo je saga o uspjesima, finalima, veličanstvenim trenucima odlučujućih utakmica, o postoljima, pokalima, kolajnama. Predodređeni na uspjeh, reklo bi se.

Sedma nacija Europe

Kada se pak samo malo zagleda u vaterpolske ljetopise, ne predugo i ne predaleko u povijest, samo od kako je samostalne Hrvatske, neki podaci su pomalo frapantni. Dakle u prvih 15-ak godina samostalnosti medalja bi se osvajala svake 3-4 godine. Možda. Na olimpijskim smo igrama bilo jednom srebrni (Atlanta 1996.), ali nakon toga - 7. u Sydneyu 2000., tek 10. u Ateni 2004. Na svjetskim prvenstvima Hrvatska je apsolutni planetarni rekorder s osvajanjem medalja na čak 7 posljednjih uzastopnih SP-a, ali prije toga... Četvrti, pa osmi, pa deveti, opet četvrti... Na europskim prvenstvima je još i bilo medalja (srebro 1999. i 2003.), ali bilo je i sedmih mjesta (2006.), puno četvrtih, a četvrtfinale 1993. izgubili smo od - Rumunjske!

Drugim riječima, od 1992. do konca 2006. vaterpolo nikako, u niti kojem slučaju nije spadao u trofejne, uspješne sportove. Ne kada je reprezentacija u pitanju.

Croatian players celebrate their victory over Hungary in extra time 01 April 2007 after the Croatia vs Hungary final match of the 12th Fina World Swimming Championships in Melbourne. Croatia won gold, Hungary silver and Spain took bronze.AFP PHOTO / TORSTEN BLACKWOOD (Photo by TORSTEN BLACKWOOD / AFP)
TORSTEN BLACKWOOD AFP
 

Tako smo dakle bili ušli u godinu 2007. koja je nosila Svjetsko prvenstvo u Melbourneu. Kako vrijeme odmiče, tako smo sve svjesniji da je upravo ta 2007. bila prijelomna godina u nacionalnoj povijesti ovog sporta. Tada toga nismo bili svjesni, ali skoro desetljeće i pol kasnije, bez bojazni za pogrešku možemo otvoreno napisati, odgovorno ustvrditi - te je godine počela dominacija hrvatskog vaterpola. Svjetska nadmoć, molit ćemo lijepo.

Iako, negdje u doba otrežnjenja od novogodišnjeg slavlja u siječnju te 2007. uopće nije tako izgledalo. Tih smo dana službeno bili sedma nacija Europe. To smo mjesto zauzeli šest mjeseci ranije na Europskom prvenstvu u Beogradu. Zamalo smo, u ishitrenosti odluka nerijetko vođeni emocijama, a ne dalekosežnim ciljevima i strategijom, nakon što je dobrom dijelu igrača bio “pun kufer” razočaranja pa su odustajali ili dvojili od daljnjeg igranja pod nacionalnim stijegom, smijenili i izbornika Ratka Rudića... Nije se dogodilo jer je tadašnji predsjednik Perica Bukić odlučno stao iza izbornika.

Bez pomlađivanja

On je pak, izbornik Rudić, tada povukao ključan potez. Nema više pomlađivanja i građenja momčadi za neku drugu godinu, drugo natjecanje, veći turnir. U konačnici, ulog je bilo svjetsko prvenstvo! Ima li većeg natjecanja? Ima, olimpijske igre, ali polako, to ćemo kasnije.

- Idu najbolji koje imamo, oni koji su u najboljoj formi - vrlo će jednostavno Rudić po objavi imena kandidata, kasnije putnika za Melbourne.

Trinaest najboljih, najspremnijih, najkvalitetnijih. Godine nisu važne, samo kvaliteta kao jedino mjerilo. Tako je u momčad nakon devet godina (!?) pozvan, štoviše s kapetanskom ulogom, Zdeslav Vrdoljak. Pod stijegom su se ponovo okupili oni koji su se ranije zahvalili - Hinić, Barač, Smodlaka, Vićan. Uz petoricu povratnika, Down Under su krenuli i Pavić, Burić, Bušlje, Kunac, Marković, Đogaš, Joković, Bošković.

Kada su otišli iz Zagreba, a bio je 8. ožujka, na Dan žena 2007., cinici kojima obilujemo konstatirali su, “curice su otišle”, nitko ih nije ni ispratio! Možda i stoga što je iz hotela Laguna u Kranjčevićevoj, autobus s igračima za Pleso, kretao u 3 ujutro. Toliko rano da se u biti nije ni spavalo. Te noći se ovaj novinar dopisivao s najvećim dijelom momčadi. Poruke za sretan put, poruke pune motivacijskog sadržaja. Sjećamo se još danas jedne. Upućene Mihi Boškoviću.

“Majstore, ovo je tvoj turnir!”

Otišle su  Barakude iz Zagreba prije svitanja. U tišini, mirno, samozatajno. Skupina muškaraca koja će samo tri tjedna kasnije razbuditi naciju. Tada to nisu mogli ni sanjati.

- Joj, pa da, to je danas - iz Genove će, iz izolacije današnji trener Pro Recca, tada izbornik zlatnog brka, Ratko Rudić.

MELBOURNE, AUSTRALIA - APRIL 01:  Teo Dogas (#8) of Croatia celebrates after winning the Men's Gold medal Water Polo match between Croatia and Hungary at the Melbourne Sports & Aquatic Centre during the XII FINA World Championships on April 1, 2007 in Melbourne, Australia.  Hungary won silver and Spain won the bronze.  (Photo by Ezra Shaw/Getty Images)
Ezra Shaw Getty Images
 

Rudića se ‘smijenjivalo’

- To natjecanje, taj Melbourne 2007. je nama u stvari otvorilo mogućnosti, podiglo momčad u smislu razumijevanja, psihološkog sazrijevanja i stvaranja ideje da je to momčad koja može ostvariti najviše domete. Momčad koja može postići najviše rezultate. Melbourne nam je tog proljeća probudio, u svima nama, samosvijest. S tim da bi tu morao istaknuti da je čitava povijest kretanja priprema, prije toga organiziranja priprema, “diplomatski rad”, sve se odvijalo na jedan vrlo pozitivan način. Od samih početaka priprema, pa i prije njih, mi smo u biti imali vrlo solidnu situaciju kako u Savezu, tako i unutar momčadi - prisjeća se danas Rudić.

Iako, raspoloženje u javnosti nije bilo baš nakon tog Beograda 2006. idilično. Bilo je jako, jako puno onih koji su Rudića “smjenjivali”, zazivali njegovu smjenu.

- Ne, ali ja govorim o stanju unutar Saveza, o onomu što smo postigli unutar momčadi. To su različite stvari. Pustimo javnost ili što pišu novine. Danas vas slave, sutra “skidaju”, ali to nije strategija. Mi smo pola godine ranije, malo više od pola godine prije Melbournea, imali jedno natjecanje. To je bilo Europsko prvenstvo u Beogradu gdje smo išli malo drukčijom strategijom, s pomlađivanjem momčadi. Tada su neki vrlo, vrlo mladi igrači prvi put zaigrali. Recimo, Joković, a tu je onda i Pavić itd. Nakon Beograda sam odlučio da na Svjetsko prvenstvo moramo ići, moramo gledati malo drukčije. S najboljima. Bili oni mladi ili stari. Tražili smo takvu kompoziciju koja bi mogla funkcionirati, biti idealna - prisjeća se Rudić.

“Ondje dolje”, skupina nam je išla na ruku, teško da bi je stručni stožer mogao bolje sastaviti. Od suparnika do rasporeda utakmica.

Prvo Južna Afrika (13:5) za razgibavanje ruku, posebice kapetana Zdeslava Vrdoljaka i njegovih pet komada. Zatim je uz manje oscilacije (od 6:2 do 6:6) u konačnici ipak svladan domaćin Australija (10:9), uz četiri pogotka Boškovića. Na koncu skupine pale su i SAD (10:8). Miho Bošković je sad dao “samo” tri. Pobjeda za prvo mjesto u skupini i izravan plasman u četvrtfinale.

U njem nas je čekala Rusija, koja je u to doba još uvijek predstavljala vaterpolsku silu, ali davno nisu doživjeli takvu blamažu (13:3). U poluvremenu je bilo 8:1. Milina za gledati, guštati, uživati. Pomalo i ne vjerovati. Je li moguće da su to Barakude? Da su toliko moćne, snažne, jake. One grizu i raznose.

Polufinale je donosilo Srbiju. E, sad se već razbudila i Hrvatska. Jer, igra se “s njima”, pa onda još polufinale, nešto se valja. Bogami se zavaljalo. Hrvatska bura!

Srbi su se proveli slično kao Rusi dva dana prije. Nikada dotad hrvatski i srpski vaterpolisti nisu odigrali utakmicu s tako malo neizvjesnosti kao te večeri 30. ožujka pred razvijenim zastavama brojnih australskih Hrvata. Čak 6:2 u poluvremenu i na koncu uvjerljivo slavlje (10:7) za finale.

Blistao je Miho Bošković s tri pogotka, najveće otkriće SP-a, uostalom, uvršten je u najbolju sedmorku prvenstva. Sjetismo smo one poruke, onog SMS-a dva tjedna ranije, koji sat prije polaska.

“Majstore, ovo je tvoj turnir.”

Nešto kasnije će nama Miho, već po povratku doma, samo kratko...

“Znaš, ona poruka, ona je bila...”

Nije dovršio. Nije ni trebao. Onog dakle, 30. ožujka 2007. osigurana je prva hrvatska medalja na svjetskim vaterpolskim prvenstvima! Njezinu boju, težinu, vrst kovine određivao je finalni dan, 1. travnja, susret s Mađarima.

Hrvati se nisu šalili

Vidite datum? Oni koji su otišli na Dan žena, sada igraju najveću utakmicu na neslužbeni dan zbijanja šala. Samo... Hrvati se tog dana nisu šalili. Kakva je to utakmica bila!

- Mađarska, ta utakmica, ta pobjeda nam je u stvari omogućila da mi u nastavku, svim sljedećim turnirima imamo jednu momčad na koju se itekako možemo osloniti. Bez obzira na to što je tu bilo i nekih starijih igrača, imali smo ipak i sve zamjetniju skupinu mladih igrača poput Jokovića, Bušlje, Pavića, a jedan Sukno kasnije tek dolazi, on se tek nazirao tada. Imali smo dakle momčad pripremljenu za stvaranje kontinuiteta.

Kontinuiteta koji traje do današnjih dana. Eto, već desetljeće i pol. No, vratimo se finalu. Tomu danu, 1. travnja 2007.

Dan kada je branio Vićan, a pogađali Joković i Marković. Ma mislimo, ne samo oni, ali neki detalji iz te utakmice.

- Je, bilo je nekih trenutaka vrlo zanimljivih, dobrih, manje dobrih, ali bitno je da smo cijelu utakmicu imali igru. A ona je bila odlična - iz Genove će, 13 godina kasnije Ratko Rudić.

U izjednačenom susretu, u zadnjoj četvrtini Mađari vode 7:6 i... kontra. Jedan na nula, kako to u vaterpolu vele. Marton Szivos u debelom “zaleđu”, pobjegao je Hrvatskoj i pliva, pliva, gura loptom glavu, približava se našem golu. Hoćete iskreno? Potonuli smo. To je to. Taj trenutak. Još jedan poraz u finalu. Odu Mađari na 2 plusa, a onda “piši kuću propalo”. Samo jedan Hrvat nije “potonuo”. Frano Vićan!

Najčudesnija, najveća obrana u povijesti hrvatskog vaterpola, a u Budimpešti su već bili posegnuli za bocom pjenušca iz hladnjaka. Vraćaj ga Janos!! Frano je obranio!

Frano je Mađarima izbio zlato iz ruku, a “mali” gospar Maro Joković, tada 19-godišnjak, u protunapadu je pogodio bliži kut. Kakav lik! Kakav drznik! I kolika pobogu on ima m...! On, golobradi mladić je s desnog krila odlučio pucati u vratarev bliži kut. Velikog Zoltana Szecsija. Gooool!!! Za 7:7 i za produžetak.

U tom se, pak, produžetku ukazao Pavo Marković. S dva gola doveo je Hrvatsku u vodstvo (9:8), do konačne pobjede, do vrha svijeta! Cijela je Lijepa naša bila na nogama! Izuzev trinaestorice u Melbourneu i njihova trenera. Oni su bili u bazenu.

“Kada sam dolazio, rekao sam da ćemo za četiri godine biti u vrhu. Jedino sam pogriješio u izračunu. Uspjeli smo to i ranije”, sjajna je bila Rudićeva rečenica izgovorena te australske večeri, u nas je bilo jutro. Nedjeljno rano jutro.

- Toga možda nismo bili svjesni tog trenutka, ali to nas je zlato, taj naslov prvaka, dobiveno finale iz korijena promijenilo. Uvjeren sam da bez zlata u Melbourneu ne bi bilo kasnijih zlata u Zagrebu, Londonu pa sve do Budimpešte - desetljeće će kasnije u jednoj šibenskoj konobi, prigodom tada obilježavanja 10. obljetnice Melbournea, onodobni kapetan Zdeslav Vrdoljak.

Posebna i neponovljiva

Zaklopili smo oči i vratili se... U mislima, u ono jutro 1. travnja prije 13 godina. U mislima “slike”. I zvuci. Iz Australije, iste one u kojoj smo na prijašnjim svjetskim i olimpijskim smotrama znali biti deveti ili deseti, sada su dopirali zvuci hrvatske himne, na najvišem jarbolu vijorio se crven-bijeli-plavi. Jutro 1. travnja 2007. u Hrvatskoj. Zemlji svjetskih prvaka!

- To je bio turnir, to je bio rezultat koji je zaista utro put svim ostalim koje je Hrvatska ostvarila. Taj rezultat, taj dan je bio vrlo, vrlo važan trenutak. Znate, ta samosvijest koja je tog dana razbuđena, to uvjerenje da možeš, da to nosiš u sebi... to je pokrenulo sve ostalo što se poslije događalo - zaključio je Rudić.

To poslije značilo je i europsko zlato 2010., i olimpijske lovorike 2012., pa i drugo uzastopno olimpijsko finale 2016., pa novo svjetsko zlato 2017. Ukupno, računajući Melbourne 2007. do danas - 23 medalje! Svakoj smo se radovali, baš svakoj, ali ona iz Melbournea, 1. travnja 2007. uvijek će ostati jedinstvena, posebna, neponovljiva. Prva!

Put do zlata

1. kolo: JAR  13:5

2. kolo: Australija  10:9

3. kolo: SAD  10:8

Četvrtfinale: Rusija  13:3

Polufinale: Srbija  10:7

Finale: Mađarska  9:8

---------------------------------------------------------

Finale, 1. travnja 2007.

HRVATSKA 9

MAĐARSKA 8

(1:2, 3:1, 1:3, 2:1 - 1:1, 1:0)

MELBOURNE Melbourne Sports Aquatic Centre. Gledatelja 3.000.

HRVATSKA: Vićan (13 obrana), Burić, Bušlje, Vrdoljak 1, Kunac, Joković 1, Smodlaka 1, Đogaš 1, Marković 2, Barač 2, Hinić, Bošković 1 (1), Pavić. IZBORNIK: Ratko Rudić

MAĐARSKA: Szecsi (10 obrana), Da. Varga 2. Madaras, 1, De. Varga, Kasas 1, Szivos 1, G. Kiss 3 (1), Benedek, Fodor, Biros, Kis, Molnar, Nagy. IZBORNIK. Denes Kemeny.

PETERCI: Hrvatska 1-1, Mađarska 1-1.

OSOBNE POGREŠKE: Hrvatska 12, Mađarska 11.

REALIZACIJA IGRAČA VIŠE: Hrvatska 6-10 (60%), Mađarska 3-11 (27%)

Gdje su i što rade danas?

Frano Vićan - pomoćni trener i trener vratara u Mladosti

Damir Burić - igrač turskog ENKA iz Istanbula

Andro Bušlje - kapetan Barakuda, igrač Pro Recca

Zdeslav Vrdoljak - trener mlađih uzrasta Mornara BS

Aljoša Kunac - igrač Mladosti

Maro Joković - zamjenik kapetana Barakuda, igrač Olympiacosa

Mile Smodlaka - pomoćni trener u Barakudama, trener Jadrana iz Splita

Teo Đogaš - vlasnik čarter flote brodica u Splitu

Pavo Marković - igrač Strasbourga

Samir Barač - predsjednik VK Primorje EB, predsjednik Riječkog saveza sportova

Igor Hinić - trener Primorja EB

Miho Bošković - profesor glazbe u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića u Dubrovniku

Josip Pavić - ljetos završio igračku karijeru

---

Izbornik Ratko Rudić - trener Pro Recca iz Genove

Pomoćnik Milorad Damjanić - direktor Mladosti

Trener vratara Zoran Kačić - u mirovini, no piše knjige o VK Mornar BS

Kondicijski trener Dean Kontić - radi u Dubrovniku, povremeno u australskoj reprezentaciji

Fizioterapeut Damir Luketić - još uvijek u stožeru Barakuda

 

Linker
28. svibanj 2020 14:58