Za SN komentira Ratko Rudić:
Prije svega bih istaknuo zadovoljstvo da su ipak, nakon svih problema i dvojbi, Olimpijske igre u Tokiju održane, dobili smo pobjednike i poredak, te je nešto što je bilo upitno na kraju s raznim poteškoćama ipak odigrano. To je velika pobjeda ne samo za vaterpolo, već za cijeli sport, olimpizam.
Srbija je uvjerljivo osvojila zlato. Unatoč nesigurnim početkom u skupini i porazima od Španjolske i Hrvatske, oni su se kasnije podignuli do te mjere da su bili dominantni baš u finalu. Iako je bilo podjednako, imao sam svejedno osjećaj da su Srbi sigurni, imaju punu kontrolu, stalnu dominaciju. Jednostavno su odavali sigurnost u toj utakmici. Imali su psihološki odnos koji je vrlo bitan za finale.
Po meni su Grci malo previše respektirali Srbe, osim Fountoulisa i Argyrpoulosa koji su zaista bili dobri. Svi ostali su bili neefikasni. Dvojica dobrih je nedovoljno za tako jaku Srbiju. Zato bih ovim putem čestitao njihovom treneru Dejanu Saviću za odlično vođenje momčadi, za drugu zlatnu olimpijsku medalju i svim igračima jasno. Pogotovo, to moram istaknuti, "senatorima" poput Prlainovića, D. Pijetlovića, Filipovića, pa onda i mlađim poput Mandića. Oni su dali ogroman doprinos pobjedi. Grci zasluženo srebrni, a o njihovom značaju sam pisao prije dva dana.
Za broncu je Mađarska jednako tako potpuno zasluženo osvojila medalju, a Španjolska je na neki način potonula nakon polufinala sa Srbima. To više nije bila ona ista momčad. Ono što mene uvijek i posebno kod Mađara impresionira je njihova visoka sportska kultura. Oni su se kao djeca radovali brončanoj medalji, a radi se o državi koja ima najviše zlatnih medalja u vaterpolu, imaju vaterpolsku povijest koju teško da će itko dostići.
Pa ipak, ova je bronca za njih bilo silno zadovoljstvo. Mađari inače imaju izvanredno visoko izraženu sportsku kulturu, ona im je usađena. Svima. I gledateljima. Podsjetilo me odmah na 2017. kada je Hrvatska slavila usred Budimpešte u finalu Svjetskog prvenstva, ali nakon utakmice nitko nije revoltirano napuštao tribine i svi su s gromoglasnim pljeskom pozdravili pobjednike. To je nešto što Mađari nose u genima i to su pokazali i sada.
Utakmice od 5. d 8. mjesta su odigrane korektno, a peto mjesto Hrvatske je solidan plasman. To se mora reći bez obzira što su naše aspiracije bile puno više. Vjerujem da su i Amerikanci zadovoljni sa 6. mjestom, a već puno manje Talijani i Crnogorci.
Generalno je vaterpolo bio zanimljiv, ali kvaliteta igre nije bila na najvišoj razini. Dosta je utakmica rješavano individualnim potezima i kvalitetama igrača, trenucima nadahnuća, a manje je bila prisutna momčadska igra. Ono što smo htjeli izbjeći s novim pravilima, jaku ulogu centra, ona je ostala ista, ako ne i jača. Skoro su sve momčadi igrale s dvojicom centara zato jer je to najsigurnije.
Po meni, trebalo bi ponovno razmišljati o ujednačavanju sankcija. To valja dovesti u ravnotežu. Sankcije igrača u pokretu ili onih koji su statički. Ja sam uvijek zagovarao da nema prekršaja u statičkoj poziciji, baš zato kako bi stimulirali više pokreta, tempa, ritma. Naravno, treneri biraju taktiku koja donosi rezultat, ali mislim da bi ubuduće vaterpolo napravili ipak što bržim, dinamičnijim. Moja razmišljanja.
Mislim da je i VAR odradio svoj posao, suđenje je bilo načelno dobro. Za mene su rezultati na Olimpijskim igrama najvredniji, zato baš svim osvajačima medalje iskazujem svaku čast. Uvijek imam poseban respekt, pa i čitav svijet, prema osvajačima olimpijskih medalja.
Dublju analizu i ocjene Hrvatske ne bih na ovom mjestu dao jer sam član Stručnog savjeta HVS-a i nije korektno iznositi išta u medijima, prije nego li to raspravimo u samom Savezu. Sigurno je da će analize biti, nema skrivanja, ali moram naglasiti da je HVS i od dolaska Perice Bukića 2004., pa onda za mojeg trenerskog mandata i sadašnjeg Ivice Tucka, rastao i da je to danas Savez koji djeluje jako dobro.
Mi smo imali razdoblje fantastičnih rezultata kao niti jedna druga ekipa, kada govorimo o kolektivnim sportovima i reprezentaciji. Moj i Tuckov period je doba izvanrednih rezultata, a ono čemu moramo posvetiti malo više brige jest rad s mladima.