Na kalendaru brzinskog “izleta u prošlost” vaterpolista Mladosti, okrećemo stranicu na kojoj piše - 1991. Početak novog desetljeća, Mladost je prvak Europe, kontinenta koji skida okove komunističkih diktatura, počinje u punoj mjeri živjeti pojmove poput - sloboda, demokracija, napose mir i razvitak. Da, posvuda skoro, osim u našoj domovini.
Rat je zakucao, pa i ne baš zakucao, već provalio kroz vrata. Nema onog koji njime nije bio na ovaj ili onaj način pogođen ili barem određen. Isto vrijedi i za mladostaše. Mladost se dostojno i najbolje što je moguće uključila u borbu za hrvatsku samostalnost, promičući istinu o zbivanjima u domovini, te nastojeći doprinijeti promidžbi države u nastajanju.
- Ja sam u Mladosti zaigrao koncem osamdesetih pod trenerom Botlikom, da bi onda bio kod Duška Antunovića i Boška Lozice koji mi je prvi dao punu, pravu priliku - prisjeća se Ratko Štritof.
Klupska legenda s čak 25 trofeja osvojenih za ovaj klub.
- Mladost je i tada već, a posebno devedesetih bila klasa iznad svih ostalih. Kako upravljački dio, tako igrački, onda smo na samom početku devedesetih stasali i mi mlađi igrači ponikli u Mladosti, od Darija i Vjeke Kobešćaka, mene, šteta što je jedan Marko Žagar otišao u Ameriku. Mladost je bila izrasla u grandiozan klub tih godina.
Jadranu dali Bukića i Šimenca
U sezoni 1990/91. Mladost je bila prvakom Europe, ali ne i tadašnje države. Stoga su jadranaši stekli pravo nastupa u Kupu prvaka Europe, dok onda čelnici Mladosti povlače potez za koji čisto sumnjamo da ga je ikad ikoji klub povukao ili bi ga bio spreman napraviti. Poslali su svoju dvojicu bisera, najbolje igrače, Pericu Bukića i Dudu Šimenca u Jadran. Razlog samo jedan. Silna želja da jedan hrvatski klub, odmah u prvim mjesecima nove države postane prvakom Europe! Klupski su interesi podređeni nacionalnim. Ne prvi put, ne slučajno.
U ta ratna vremena, od 2. do 6. listopada 1991. Mladost je u turskom gradu Izmiru drugi put osvojila COMEN (Mediteranski) kup svladavši grčku Glyfadu u finalu 4:3, dok je upravo tada, prvi put u povijesti vaterpolskih nadmetanja, na jarbolu zavijorila zastava Republike Hrvatske. U siječnju 1992. su mladostaši pojačani s još nekoliko tada mladih juniorskih reprezentativaca - među kojima je bio Jugoslav Vasović, kao i mladi primorjaš Vladimir Vujasinović, kasnije kapetan srpske reprezentacije, potom Adrian Ježina, Albert Pavlović... - otputovali na promotivnu turneju po Kaliforniji. Opet, hrvatski barjak na svakoj utakmici, na sveučilištu Sandford u San Franciscu je intonirana himna Lijepa naša, u domovinu su se vratili s velikom donacijom lijekova za ranjene hrvatske branitelje.
Ono što se malo ili rijetko ističe, Mladost je tih početnih godina silno pomagala (logistički, materijalno i financijski) većini klubova, poglavito Jugu čiji je grad bio dugo pod opsadom, ali i kasnije pod prijetećom opasnosti. Splitski Jadran je svoje prve šampionske sezone Kupa prvaka, domaće utakmice igrao u Trstu, ali je praktički cijelo vrijeme boravio i trenirao u Zagrebu. Solidarnost i pomoć prijateljima, kolegama bila je bitnija od sebičnog, klupskog probitka. U ovom klubu je jedno doista bila konstanta. Možda rezultati nisu u cijeloj povijesti briljantni, ali su pogledi široki, te primarno na slavu i uspjeh hrvatskog vaterpola.
U drugoj ratnoj sezoni, 1992/93. blistav trenutak. Hrvatsko finale za naslov prvaka Europe. Mladost protiv Jadrana. Nisu Žapci uspjeli tada (8:7 i 4:6), ali čak nije ni važno. Imali smo CRO finale za europski tron.
Rezultatski su međutim, devedesete bez imalo dvojbe desetljeće pune dominacije Mladosti. Doma, ali i u Europi. Klub je ušao u anale kao prvi prvak Hrvatske, nakon pobjede u trećoj finalnoj utakmici baš nad Jadranom, u produžetku početkom ljeta 1992. na otvorenom bazenu uz Savu, pred 3000 gledatelja. Među kojima je primjerice bio i Dražen Petrović. Žapci su osvojili i prvi Kup, ostvario je to sastav Lašič, Žagar. D. Kobešćak, Šimenc, Huljev, Bosnić, Štritof, Vincek, F. Antunović, Vegar, Bukić, Cimerman, Vezjak, V. Kobešćak i Rebić. Trener koji ih je odveo do prvog HR naslova bio je Boško Lozica.
U ovom će desetljeću Mladost osvojiti ukupno sedam naslova prvaka države, od toga prvih šest. U Kupu su bili malo slabiji, “samo” četiri trofeja. No, zato u ovom baš desetljeću Žapci osvajaju još tri europska trofeja. Prvi i onaj najsjajniji je bez premca Kup prvaka Europe, 1996.
- Mislim da cijele sezone, u niti jednoj utakmici mi nismo primili više od šest golova - veli Frano Vićan, Dubrovčanin, ali i veliki mladostaš koji je u konačnici i danas u klubu kao trener.
Teško stradanje Ujpest Torne
Dok je branio, Frano je od 1995. do 2003. sudjelovao u osvajanju čak 13 trofeja.
- Došao sam nakon što je otišao Rebić, prve dvije godine je vratar bio Siniša Školneković. Branio sam manje, međutim slobodno ću reći da su me te dvije prve godine učinile dvostrukom boljim golmanom, nego kad sam došao. Zato jer sama činjenica da treniraš s takvim igračima kakve je tada Mladost imala, vas je sve morala učiniti boljim. Mladost je tada igrački bila pojam, a Sine Školneković... To je čudo u kakvoj je on formi bio, što je sve skidao - prisjeća se “hobotnica” Frano.
Mladost je zapravo “ugasila” u finalima za europski tron dva dotad silno velika i uspješna strana kluba. Godine 1989. su dobili dotad četverostrukog prvaka Europe, berlinski Spandau 04 koji se kasnije više nikad nije vratio na postolje, dok je 1996. stradao budimpeštanski div, Ujpest Torna koju je predvodio Tibor Benedek, uz njega Z. Kovacs, Gal, Dala, Vincze... U Budimpešti je - u prvom finalnom srazu - Mladost odigrala jednu od možda najboljih utakmica u povijesti. Završilo je 7:4! Ujpest razmontiran, Školneković 12 obrana, Bukić šut 4-4, uz tri presječene lopte, i to Benedeku! U uzvratu su si mogli priuštiti egal u Zagrebu, 6:6. Sedmu europsku krunu u Zagreb su doveli: Školneković, Vrdoljak, D. i V. Kobešćak, Bosnić, Huljev, Štritof, Damjanić, Vegar, Bukić, Rogin, Ivaniš, Jerković i Vićan. Cijela sezona bez poraza i prvi klub u svijetu vaterpola sa sedam naslova prvaka Europe. Trener - Ozren Bonačić.
Te iste sezone, uz domaću dvostruku krunu, još su osvojili - treći put u povijesti - i europski Superkup. Protiv Rome, 8:8 u Vječnom gradu, pa 10:7 uz Savu. Godinu kasnije, novo finale za prvaka Europe i to na prvom Final Four turniru. U Napulju je bolji bio Posillipo, 10:7.
Biskupi na reviji modnog rublja
Nije niti tu kraj europskoj Mladosti u posljednjem desetljeću XX. stoljeća. Godine 1999. odigrana je jedna od najspektakularnijih sezona u povijesti. Mladost je blistala na svim poljima.
- Tu sezonu bih ja izdvojio kao našu najbolju - veli Vićan i dodaje.
- Igrali smo izrazito napadački vaterpolo, na centru je bio Zsolt Varga, najčešće smo igrača više igrali 3-3 koji je bio teško rješiv za suparnike. Znali smo već prve dvije četvrtine dati po 12 golova. Šteta što te godine nismo igrali Ligu prvaka jer smo imali snagu i tamo otići do kraja. Toliko smo dominantni bili.
U domaćem Prvenstvu i Kupu nitko im nije bio ravan, ali osvojili su na izrazito nadmoćan način i Kup kupova. U finalu je pregažen u prvoj utakmici u Zagrebu i tada jaki Olympiacos, čak 13:4, pa je uzvrat u Ateni, 11. svibnja 1999. bio puka formalnost.
- Uz tu se utakmicu sjećam nešto drugo - veli Ratko Štritof.
- U Ateni nas je dočekao Arijan Komazec, košarkaš koji je ondje tada igrao. Dudo je organizirao da nas Arijan pokupi. Na dan utakmice, a igrali smo jako rano, čini mi se u 3 popodne, Komazec nas je prijepodne odveo na kavu. Dudu, Vitu Padovana i mene. U Glyfadu. Ništa posebno, 10 minuta nam je trebalo. U hotelu je sastanak pred utakmicu bio u 12. Mi krenemo pola sata ranije, kad ono... Krkljanac kakav je samo u Ateni moguć. Kasnili smo sat i pol. Bone lud, jasno. Počinje utakmica, mi ne možemo gol dati, Olympiacos na pola utakmice vodi pet razlike. Nekako smo izvukli tu utakmicu, poraženi četiri razlike (6:10), ali Uprava ljuta na nas! Pazite, mi osvojili Kup kupova, nitko nam nije htio čestitati, ha-ha.
Te 1999. Mladost nije dominirala samo u bazenu. U Zagrebu je vladala “ludnica” za vaterpolom. Nije bilo utakmice, neovisno suparniku, ispod 2000, a najčešće 3000 navijača. Prije utakmice su održavani koncerti, na onom malenom prostoru jugozapadnog kuta bazena, ispod semafora. Ondje je nastupala Nina Badrić, prvi nastup Severine u Zagrebu je bio upravo ondje... Na bazenu Mladosti! U poluvremenu su se održavale modne revije. Poznata je zgoda s utakmice protiv Jadrana, krcat bazen i modna revija donjeg ženskog rublja i čarapa i jasno, zgodne manekenke. Ništa odveć čudno možda, da nisu u prvom redu, kao počasni gosti kluba, sjedila i dvojica biskupa! I... Nije im baš bilo neugodno, da se ne lažemo. Te ‘99. dolazak na Savu je bio sportski užitak, ali i društveni spektakl. Mjesto na kojem se trebalo pojaviti. Zašto? Samo jedan razlog. Mladost je igrala vrhunski, trofejni vaterpolo.