S dosad 13 osvojenih medalja za Hrvatsku, među kojima blistaju ponajviše olimpijsko srebro iz Rio de Janeira 2016, svjetsko zlato iz Budimpešte 2017. i europsko zlato iz našeg Splita 2022, Marko Bijač je u ovom trenutku najtrofejniji među Barakudama koji su još uvijek sastavni dio te reprezentacije. Naime, postoje još trojica koji imaju i više medalja (Bušlje 22, Joković 20, Buljubašić 16), ali nisu više reprezentativci. Barem neki od navedenih jer itekako se još računa za recimo Jokovića i za, daj Bože, Pariz u ljeto 2024.
Marko Bijač na predstojećem će Europskom prvenstvu u Hrvatskoj, u Dubrovniku i Zagrebu, “zaigrati” i u novoj ulozi. Ne, nema brige, ostaje on i dalje između vratnica. Međutim, dosadašnji zamjenik kapetana Ivana Krapića u Gružu i uz Savu postaje kapetan zastavnog broda naše vaterpolske flote. Kapetan Barakuda.
Marko Bijač je u stalnom pogonu izabrane vrste od 2013. i otkad je kormilo preuzeo izbornik Ivica Tucak. Upravo završene pripreme za novo veliko natjecanje su mu... Koje po redu?
- Auf...
Tako je počeo razgovor. Baš smo mogli i s nekim lakšim pitanjem.
- Mislim da sam bio prvi put zapravo na pripremama za EP u Zagrebu još 2010. Bio sam kratko, nekih 10-ak dana na dubrovačkom dijelu priprema, četvrti golman - prisjeća se Marko.
Inače, to natjecanje bilo je poznato po Rudićevoj inovaciji da je na natjecanje uvrstio samo jednog vratara (Josip Pavić), kako bi dobio više igrača u rotaciji. Usput, to nije najbolje “leglo” za LEN i FINA-u, koji su onda promijenili pravilnik te točno napisali kako svaka momčad baš MORA imati dvojicu vratara.
- Onda sam bio u pripremama za SP u Šangaju 2011. malo više. Godinu kasnije, bio na samom natjecanju, na EP u Eindhovenu, kao i cijele pripreme za Olimpijske igre u Londonu, ali nisam išao ondje jer je Rudić nakon Eindhovena vratio Vićana, dok je već bio ondje i Pavić. Dakle, od 2011. sam stalno na svim pripremama reprezentacije.
Pa, jel’ to dosadi malo? Mislimo na pripreme. Primjerice, nama sportskim novinarima su pripreme momčadi, posebno za velika natjecanja, ponekad najdosadnije. Mora se nešto pisati, iako najčešće nema nekih vijesti.
- Pretpostavljam da je u pojedinačnom sportu to ipak teže. Lakše je u momčadi, pogotovo u našoj reprezentaciji sa stvarno pozitivnom, sjajnom atmosferom. Mogu reći stvarno da sam tu stekao i najbolje prijatelje. Kroz klub i reprezentaciju. Podijeliš “muku” s nekim s kojim si dobar.
No, i još jedno valja istaknuti. Niti jedno veliko natjecanje tipa OI, SP, EP, ovaj sportaš nije “preskočio” zbog ozljede. Uvijek ili - kako bi u Dubrovniku rekli - “vazda” spreman.
- Nisam Bogu hvala preskočio nužno čak ni one manje akcije. Nisam nikada srećom imao problema. Zapravo, čak ni u klubu osim jednom. U Pro Reccu sam imao jedan lom kosti.
Marko Bijač je s vremenom stekao status pomalo i kultnog vratara, naših sigurnih ruku, pojam vratarske izvrsnosti. Još se sjećamo Splita 2022. kada je na svakoj utakmici prepuna Spaladium Arena skandirala vaše ime i prezime. Iako, vratar ste postali slučajno? Tako ide priča.
- To je vjerojatno priča svih golmana jer rijetko tko ode na bazen ili u nekom drugom sportu, dvoranu i ne znam što, i ima ideju biti baš vratar. Kao klinjo i ja sam jasno želio igrati, mislim s loptom, u “polju” i jedan dan, bili smo djeca, trener me stavio na gol pa kao ono “ajde ti probaj”. Ja sam to zavolio, moram priznati. Drugi trening isto i evo... Do danas sam ostao na golu.
Bogu hvala! Po vašem sudu, kada govorimo samo o reprezentaciji, kada ste bili najbolji? Ili je to možda baš sada?
- To mi je teško reći jer svako natjecanje nosi neku svoju posebnu priču. Sigurno da u najljepšim sjećanjima ostaju oni trenuci, natjecanja kad osvojiš medalju. Pogotovo zlatnu. Tako je i meni ostalo u najljepšem sjećanju Budimpešta 2017. i Svjetsko prvenstvo, pa jasno Split 2022. Čak i Rio u jako lijepom sjećanju iako smo nažalost na kraju izgubili finale. Makar, čak i na onim natjecanjima na kojima su se osvojila zlata, sigurno da je bilo trenutaka gdje sam mogao možda i bolje reagirati. Isto kao što je bilo trenutaka kada nismo ostvarili neki rezultat, gdje sam ja bio dobar. Svaki turnir ima svoju priču, ali u glavi generalno ostaju sigurno slike tih naših zlata najviše. Po tome pamtimo naša ljeta i natjecanja.
Najvećem dijelu javnosti je vjerojatno baš i stoga, ali i zbog činjenice da je još nekako svježe, ostao u sjećanju Split, EP i 9000 raspjevanih navijača u dupkom ispunjenoj Spaladium Areni. Posebno što je Bijač tada djelovao baš... Nesavladivo!
- Nije baš tako bilo. Svakom se može dati gol, ali dobro sam se osjećao taj turnir. To je točno. Kamo sreće da se ponovi sada, i u Dubrovniku i u Zagrebu.
Jeste li samokritični, jeste li perfekcionist?
- Jesam, jako i uvijek. Prvo gledam sebe i neke svoje pogreške, tek nakon toga je li netko drugi možda mogao nešto drukčije napraviti, uraditi.
Renco Posinković, trener vratara u reprezentaciji, nam je one večeri u Splitu kada ste postali europski prvaci, pričao o vratarima. Ishvalio je vas, ali posebno se “rastopio” kada je krenuo pričati o Toniju Popadiću. Apostrofirao je tada Tonijev pozitivni duh, stalno bodrenje momčadi, ali prije svega vas samog, neovisno što ste na neki način konkurencija.
- To je 100 posto tako, ali ne samo tada, u Splitu nego i inače. Tako je bilo i u klubu dok smo bili skupa, tako je sada u reprezentaciji. Ma mislim, ja to možda čak i ne gledam realno budući da je Toni meni jedan od najboljih prijatelja i izvan vaterpola. Kad sam u bazenu ja, ili kada je on, naravno da se osjeća ta energija, međusobno bodrenje pozitiva jedan prema drugome. Psihički mi je lakše kad znam da je jedan tako kvalitetan vratar uz mene. Ako jednoga ne krene, drugi je tu. Tu se vidi jedna velika kvaliteta koju mi posjedujemo kao momčad.
Kakav se osjećaj budi u Marka sa spoznajom da ćete za koji dan igrati EP, ali ne bilo gdje, nego u rodnom gradu, u “svom” bazenu?
- Sigurno da će biti poseban užitak. U bazenu gdje je puno nas počelo, pred svojim prijateljima, ali iskreno ne razmišljam baš previše o tome. Moramo se fokusirati da naša izvedba bude što bolja, sve druge stvari zanemariti, pa ako bude sve dobro, uvijek će biti jedno malo vrijeme za proslaviti s navijačima, ali ne razmišljamo sada o tome. No, jasno da je Gruž poseban bazen ne samo za mene, već za sve nas koji su tamo krenuli.
Što se kluba tiče, sad ste u Grčkoj, u Olympiacosu. Nećemo reći da je tamošnja liga slaba, ali Olympiacos je stvarno silno suveren, nitko vam nije baš odveć blizu, ali unatoč takvoj ligi, grčki vaterpolo je silno jak s naglaskom na zadnje godine. Mlađi uzrasti reprezentacije osvajaju naslove prvaka Europe i svijeta. U Budimpešti na SP 2022. su bili brončani, na OI u Tokiju srebrni... U čemu je “kvaka”, što to oni rade tako dobro?
- Posložila se generacija mlađih plus stariji tipa Fountoulis, Vlachopoulos, Genidouniasa. Sustav igre je isti, a prošli su ga većina njih s istim trenerom, Theodorosom Vlachosom. Sve se to onda spojilo, plus talent i puno rada. Po meni, oni su stvorili momčad koja ima iznimno vedru budućnost. Ne samo to, imaju ogromnu širinu. Evo, ja sad igram u Grčkoj i mogu reći stvarno da nažalost po nas, kada bi se uspoređivali njih s nekim našim generacijama... Imaju velik broj sjajnih igrača. Makar, nemojte ni o klubovima baš tako. Vouliagmeni je na zadnjem Final Eightu Lige prvaka bio četvrti. Tamo su i Apollon i Panionios. Olympiacos je dominantan jer ima najveći broj grčkih reprezentativaca, plus nekoliko stranaca.
Ovo možemo čitati i kao “nekoliko Hrvata” jer u Pireju su osim trenera Hrvoja Koljanina, te jasno Bijača, još i Luka Lončar i Andro Bušlje. Upravo se Lončar nakon dvije i pol godine vratio među Barakude...
- Njegov povratak je prvenstveno donio ogromnu pozitivu i vedar duh u svlačionicu. On je meni stvarno jedan od najdražih suigrača. S njim je svaki dan smijanje i veselje. O njegovim igračkim kvalitetama nema se što puno pričati. Po meni jedan od još uvijek najboljih centara svijeta. S njim sigurno imamo kvalitetu više.
Na europskom prvenstvu će se prvi put u seniorskoj konkurenciji primijeniti novi sustav natjecanja s podjelama momčadi na Diviziju I i II, koji od prvog dana jamči izjednačenije utakmice i derbi do derbija od 1. kola. Doduše, možemo li zapravo uopće govoriti više da na EP u vaterpolu ima laganih utakmica?
- Istina, ali ako se prisjetimo Splita tamo smo prvu utakmicu imali Maltu. To je ipak prilika za “osjetiti” bazen, priviknuti se na publiku, veliku dvoranu. To je bila lakša utakmica, sad toga nema. Evo, u 1. kolu ćemo u Dubrovniku imati Španjolska, teži suparnik od toga ne može biti. Smatram ih najvećim favoritima za zlato. S ovim sustavom nama igračima će sigurno biti teže, ali će zato gledateljima biti zanimljivije. Ja se nadam kako ćemo biti pravi od prve minute prve utakmice - zaključio je Marko Bijač.