Osamdesete u Zagrebu. U ovo smo sada desetljeće “uplovili” prateći Žapce. Desetljeće sportske rapsodije ZG sporta. Počev od nezaboravne 1982. kada su naslove osvajali Dinamo, Cibona, odbojkaši Mladosti, košarkašice Montinga... Vaterpolisti Mladosti?
Ne, oni te godine još ne, ali spremali su se, lagano se, tiho “valjalo” nešto. Nešto što će buknuti koju godinu kasnije i začeti mladostašku epohu. Eru Žabaca.
U prvoj polovici 80-tih Mladost je bila u sredini prvenstvene tablice, između petog i sedmog mjesta. Godine 1983. tek osmi u konkurenciji 12 klubova. Momčad je tada “držao” veliki centar Tomislav Paškvalin. Međutim, počela je stasati generacija novih klinaca koji će pronijeti slavu ovog kluba.
Baš spomenute, 1983. debitantski je nastup ubilježio jedan od najvećih svih vremena - Dubravko Šimenc. U Zagrebu, protiv Partizana. Igrač koji će nas oduševljavati sljedećih više od dva desetljeća, poznat i po dva detalja - razornom šutu i emotivnim proslavama golova. A sve je to počelo baš u toj njegovoj prvoj tekmi.
- Rekao sam tati, ak’ me trener stavi unutra, odmah ću prvi šut Krivokapiću “kroz glavu”.
Milorad Krivokapić je bio veliki vratar, branio je i za reprezentaciju, olimpijski pobjednik iz Los Angelesa ‘84. i srebrni iz Moskve ‘80.
- Krene utakmica, prva lopta, ja se dignem i buuuum. Krivokapiću “kroz glavu”. Okrenem se tati na tribini i zaderem, šake stisnute.
Šimencov ‘bijeg’ u Atenu
To je bio prapočetak. Malena sličica iz koje nitko nije mogao ni naslutiti da su vidjeli “veliki prasak”. Buđenje galaksije.
U niski veličanstvenih igrača izniklih u ovom desetljeću, izdvojili bismo Dudu kao prvog. Koju godinu kasnije, doći će i drugi.
Dudo je pak bio specifičan od prvog trenutka po nemirnom dobroćudnom duhu i silnim emocijama prema sportu i svim sportašima, napose zagrebačkim. Ta uostalom, jednom je bio suspendiran zbog toga.
- Otišao sam u Atenu, na ono prvo Cibonino finale Kupa prvaka, ‘85. Nikome u klubu nisam rekao, otišao u utorak, mislim da je u srijedu bila utakmica i računao sam se vratiti u četvrtak ujutro. No, moje mjesto u čarteru za Zagreb zauzeo je pilot JAT-a, ja ostao i krenuo mi je tada pomoći pronaći alternativni let, nažalost pokojni Ivo Trumbić koji je tada bio u Ateni. Kad, teroristički napad, zatvore zračnu luku! U Zagreb sam došao u petak. Bone (Ozren Bonačić) je bio trener, poludio je na mene. Odmah me suspendirao, ha-ha.
Godine 1985. počinju se slagati prve kockice velikog, iznova uspješnog kluba. Predsjednik kluba bio je Celestin Sardelić, uvažena osoba u tadašnjem društvu, ali i kasnije, u hrvatskoj diplomaciji. U klub je doveo za tajnika Ivu Markovića. Legendarni Ivek ubrzo je postao nezaobilazni kotačić mladostaškog stroja, ikona kluba, alfa i omega. Još je jedna osoba od osobite važnosti stigla u klub i počela zidati kolosa. Direktor Vlado Kobešćak. Čovjek s imaginacijom i šarmom. I da, čovjek koji je osobito bio “zapeo” dovesti na Savu biser iz šibenske školjke. Pericu Bukića. To je onaj drugi veliki. Mladost je bila dovela 1987. Josipa Vezjaka iz Juga, vratara Andriju Popovića iz kotorskog Primorca, pa je tu i Splićanin Boris Katić, ali najjači odabir je bio Perica Bukić.
- Mene je u biti još ‘85. zvao POŠK koji je imao respektabilnu momčad predvođenu Bebićem, Lušićem, ali imali smo i mi u Solarisu tada vrlo nadarenu, zanimljivu momčad i nije mi se dalo to napustiti. Bilo je i zanimanja iz Partizana, ali jako je bio “zapeo” Vlado Kobešćak - prisjeća se Bukić danas, skoro pa 40 godina kasnije.
- Upisao sam studij u Zagrebu, da bih nakon godinu, godinu i pol shvatio da će to dosta teško ići. Studiranje i treniranje u Zagrebu, a igranje u Šibeniku - veli Bukić.
Godine 1987. je Bukić potpisao za Mladost, ali je još jednu sezonu igrao za Solaris. Bukić je postao, vrijeme će to kasnije dokazati, najveće pojačanje Mladosti svih vremena. Povijesni transfer. Nikad većeg i bitnijeg ovaj klub više neće dovesti. Dotad, ali i u budućnosti. Iz jeseni 1987. valja istaknuti jedan datum - 14. studenog. Tog je dana nakon trogodišnjeg izbivanja i igranja domaćih utakmica u Ljubljani, Mladost odigrala prvu utakmicu u svojem novom domu, bazenu uz Savu. S druge strane, Jadran iz Herceg Novog, a rezultat 23:8. Ne pitajte za koga? Nepristojno je. Za Mladost, dakako!
‘Reaktiviran’ i Jakov Sedlar
Perica Bukić je pak kao posuđeni igrač igrao za Mladost već u zimu 1987. na 1988. u Perthu.
Danas je jako teško zamisliti da nogometni klub ode na pripreme u Australiju, a Mladost je tada na poziv velikog trenera Toma Hoada došla u Perth, na McDonald’s Trophy.
Trener Mladosti je tada bio Vlado Hrestak, kojeg je odmijenio Slovak Ladislav Bottlik koji će 1988. u Glyfadi, dijelu Atene osvojiti COMEN ili Mediteranski kup. S time da je umjesto ozlijeđenog vratara Andrije Popovića, “reaktiviran” Jakov Sedlar, danas poznati redatelj, tada u 45. godini!
- To mi je prvi klupski trofej. Imao sam dotad jedno olimpijsko zlato, naslov svjetskog prvaka, ali to je prvi klupski trofej - prisjeća se Bukić.
Slijedi prijelomni trenutak, presudne utakmice, jedan turnir. Sezona 1988./89.
- U polufinalu Kupa smo doma dobili Partizan 10:5. U uzvratu, posljednja minuta, gubimo šest razlike... - sjeća se Dudo.
- Milanoviću blokiram šut na centru, gol-aut. Do kraja osam sekundi, Pura Popović dodaje loptu Daliboru Radoniću, ovaj se digne i pukne žabicu u rašlje. Smanjeno na 12:7 i idu četverci tada. Ja pucam svih pet.
Pojašnjenje.
- Tada nije bilo kao danas da se moraju mijenjaju izvođači, nego je mogao sve izvoditi samo jedan. Svih pet sam pucao, Šoštar branio. Samo jednom u vratnicu, oni dvaput fulali. Posljednji šut, dolje lijevo nisko. U finalu smo u Beogradu igrali s POŠK-om i tu smo osvojili naš prvi Kup Jugoslavije. Zato velim da je gol Radonića jedan od najvažnijih, najvećih u povijesti kluba.
Priča je počela.
Za trenera dolazi karizmatični Duško Dule Antunović i počinje “mladostaški bal na vodi”. Naslov prvaka ondašnje države 1989. godine, kao i sezona poslije, ali posebna je priča Europa i utakmica, potez, gol koji je obilježio cijelu Dudinu karijeru. Bio je 26. studeni 1989. Uzvrat finala Kupa prvaka protiv moćnog Spandaua 04. U Zapadnom Berlinu je bilo 10:9 za Nijemce, točno na dan kada je rušen Berlinski zid. U Zagrebu ih je čekao Mladostaški bedem.
- Na Mladosti je tada bilo 4000 ljudi. Na ovom, sadašnjom bazenu na koji stane 1500 do 2000 ako se nagura, a tada se natiskalo 4000 - veli Bukić i ne pretjeruje.
Postoje svjedoci, među kojima i ovaj novinar, tada kao student i navijač. Treći red galerije, iza gola, stajaća mjesta. Nisu bila stroga sigurnosna pravila. I onda trenutak ekstaze, Šimencov pogodak za 11:9 u produžetku. Šrauba sa sredine bazena. Njegov peti na toj tekmi. Za petu euro-zvjezdicu! Popović, Miškulin, Šimenc, Vincek, Erjavec, Damjanić, Bukić, Vidumansky, Vezjak, Lašič, Rukavina, Filipović, Katić, Štritof, D. i V. Kobešćak... Dečki koji su vratili europski naslov u Zagreb nakon 18 godina!
Godinu kasnije, novi Mont Blanc, sada ojačani i za Igora Milanovića. U finalu je pao napuljski Canottieri (10:7 i 11:10).
Sve posloženo na pravi način
Ništa međutim nije došlo slučajno. Uprava je pratila momčad i bila je veličanstvena. Uz predsjednika Sardelića, direktora Kobešćaka i tajnika Markovića, bili su tu i Ante Čičin Šain, pa Ratomir Čačić (Coning), Zdravko Čumbrek (Obuća)...
Išlo se u karantene u Šmidhen i Mokrice, proslavljale pobjede u restaurantu Babylon u Samoboru, na put se išlo u šivanim odijelima, zrakoplovom ili u spavaćim vagonima vlaka. O pravilnoj prehrani išlo se na tečaj kod dr. Mate Granića, u samostalnoj Hrvatskoj ministra vanjskih poslova. Prof. Fabijan Nola je bio plivački trener, Vlado Jeh zadužen za vratare, liječnici dr. Ranko Bilić i dr. Željko Bumber.
Blistavo doba i druga zlatna era Mladosti.