Još nam je poprilično svježe u sjećanju njegov debi za seniorsku momčad Mladosti. Subota je bila, usred sezone, zima još. S druge strane Solaris. Sjećamo se čak da smo u novinama i najavljivali njegov debitantski nastup jer je uvijek medijski zanimljiv nastavak neke sportske dinastije. Ovdje je upravo o tome i bila riječ. Jedino, pripremajući se za ovaj intervju, malo smo se ipak iznenadili da je to bilo... 2011. godine!? Prije 14 godina! Doista nam se čini, onako iz prve, “pa, to je bilo nedavno, a u konačnici kaj, pa ‘mali’ ima koliko, 20 i koju godinu”.

- Ha, ha, je. Pa, i meni je brzo prošlo. Pretpostavljam i svima, kad se pogleda unatrag malo. Ono, kad ideš iz dana u dan, ne čini se tako, ali kad pogledam da mi je debitantska utakmica bila prije 14 godina... - kroz smiješak će Luka Bukić.

Nisam si postavljao ciljeve

Danas, 31-godišnjak, jedan iz plejade već vrlo iskusnih hrvatskih vaterpolskih reprezentativaca.

- Brze prolaznosti vremena sam svjestan kad uđem u svlačionicu, pa vidim koliko tu ima igrača mlađih od mene. Ili kad nam se ponekad klinci, juniori, kadeti pridruže na treningu, pa pitam koje si godište. Vele 2008., 2009.... ono, u to doba sam ja već trenirao. Ma, nije samo vaterpolo u pitanju. Ne mogu vjerovati da sam maturirao prije, ono, 11-12 godina.

Što je Luka očekivao tada na seniorskom početku 2011. i je li ispunio ta očekivanja od sebe samog?

- Mislim da jesam, ali nikad sebi nisam postavljao neke ciljeve. Znam da ima igrača koji to rade, neki čak to i zapisuju, poruke na papiru, u nekoj bilježnici. Ja nikad nisam bio jedan od tih koji ima neke zacrtane ciljeve. Išao sam sezonu po sezonu i napravio najbolje moguće, ali sigurno nisam imao neki cilj koji sam ostvario ili nisam. Sad, je li to dobro ili ne, može se raspravljati, ali jednostavno ja tako funkcioniram. Kad sam bio klinac, kad sam ulazio u seniorski vaterpolo, nisam još bio ni siguran bih li to nastavio ili otišao u Ameriku nešto studirati i tako. Odnosno, nisam znao puno toga što i kako to izgleda. Zadovoljan sam kako sve dosad ide - danas će Luka.

U početku karijere, nema tko Luku od novinara nije pitao ponešto glede teškoće “nošenja” poznatog prezimena. Nas više zanima: koliko je vama trebalo vremena da se cijelom vaterpolu dokažete da ste vi Luka Bukić? Dakle, ne sin slavnog oca, već pojedinac sa svojim kvalitetama, vrlinama, kao i manama, osobnošću...

- U mnogim sportovima, u vaterpolu možda nešto izraženije, djeca idu stopama roditelja. U istom sportu. Ja nikada nisam o tome razmišljao, iako me svaki novinar to pitao, istina.

Jeste li se trebali dokazivati više?

- Uopće nisam na taj način razmišljao. Ima to jasno svojih prednosti i mana, kada nosiš “jako” prezime, ali nisam stavljao naglasak na to, razmišljao uopće o tome. Više sam toga bio svjestan kad bi me drugi ljudi pitali i tada čak ne bih znao što odgovoriti jer ponavljam, o tome nisam razmišljao.

Vaterpolo čak i nije bio prvi odabir Luke Bukića.

- Ja obožavam, a obožavao sam i prije, svaki sport. Sve pratim i dan-danas. Počeo sam s judom, pa sam htio i nogomet trenirati. Malo sam i počeo, ali nije vrijedno spomena jer ne znam je li trajalo dulje od tjedan dana. Zato jer nisam mogao istodobno vaterpolo i još neki drugi sport, a kada sam birao, odabir je bio vaterpolo. Dobro, i otac mi je preporučio. Imao sam ljubav prema nogometu, ali nisam otišao u tom smjeru. Ne znam, možda i bolje - otkriva Luka.

Da, sigurno bolje za vaterpolo, a financijski... pa, ne znamo baš je li bolje...

- Ha, ha, to vjerojatno nije. Tko zna.

U nogometu ste igrali isto na lijevoj strani?

- Ne, golman! Jednostavno sam to volio, ne znam zašto. U biti, u tome sam bio najbolji, kao golman. Nisam baš bio nešto dobar nogometaš, ha, ha. Ali zanimljivo, sad mi nogomet nije baš toliko zanimljiv, za razliku od svih ostalih sportova.

Znamo za jedan koji vam je preokupacija, i ne samo vama, već i suigračima u Mladosti. Padel.

- Padel i tenis. To mi je hobi, baš najdraži. S tim nas je upoznao Josip Vrlić koji je to “pokupio” u Španjolskoj, ali u posljednje vrijeme je to sve manje. Niti imamo vremena, a i sami se moramo paziti, ipak smo profesionalci u vaterpolu.

Cijela obitelj je vaterpolska. Otac (Perica), sestra (Petra), bratić (Lovre Miloš), sad i šogor (Franko Lazić). Obiteljska okupljanja onda proteknu u vaterpolskim temama?

- Rijetko kad da se baš svi nađemo na okupu, ali ne bih rekao da nam je vaterpolo tema. Po cijele dane smo u vaterpolu, pa sad da dođemo doma, zajedno smo i onda opet o vaterpolu... ne.

Koji vam je bio dosad najljepši trenutak, ali u reprezentaciji?

- Rezultatski, sigurno dva olimpijska finala, Rio i Pariz. Nekako mi je Rio ostao u posebnom sjećanju. Bio sam dosta mlad, s 22 godine svime impresioniran tamo, ušli smo u finale, osvojili srebro... Jedna od dražih, vjerojatno i najveća medalja. No, ako pričamo gdje mi je bilo najljepše igrati, onda bih rekao EP u Splitu 2022. i Zagrebu 2024. Posebno u Zagrebu, pred domaćom publikom, u rodnom gradu. Atmosfera odlična, moj bazen, a Split je posebna priča. Svaka utakmica po 10.000 ljudi, svi navijaju za tebe, neopisivo.
Čini nam se, iako je bilo dosta utakmica, da ste najbolju utakmicu za Barakude odigrali u finalu baš EP 2024. u Zagrebu protiv Španjolaca. Četiri gola, kontre, asistencije, pun vas je bazen bio...

- Meni se otvorilo tada, je. Opet, žao mi je pogledati tu neku svoju najbolju utakmicu, a izgubili smo ju. Je, žao mi je zbog tog finala. Sa Španjolcima smo cijelu godinu imali problema, ali smo zato u Parizu barem nešto malo vratili.

U četvrtfinalu je tada bila pobjeda, (10:8). Nego, koliki je problem bio vama igrati to EP 2024. u Gružu i uz Savu jer ste zapravo igrali cijeli turnir... ozlijeđeni? Mi u medijima smo to malo krili, sad koliko smo uspjeli, drugo je pitanje.

- Imao sam bruh koji sam odmah nakon finala morao operirati. Doduše, u bazenu mi nije toliko smetalo. U nekim pokretima bih možda osjetio bol, ali sam imao problem jer nisam mogao, niti smio raditi u teretani. Jasno, postojala je opasnost da se na utakmici možda i pogorša, pa moram odmah “na stol”. Bilo je zato hoću-neću i prije samog EP, igrati ili ne, ali u dogovoru s liječnikom sam odlučio igrati.

Pauza nakon Rija je pomogla

Nešto slično se Luki dogodilo i pet godina ranije, uoči SP u Gwangjuu, kad je zbog upale crijeva u zadnji tren otpao za turnir u Koreji. Nego, kolika je žal za ona dva propuštena SP, u Budimpešti 2017. i Dohi 2024., a na kojima je osvojeno zlato?

- Žao mi je što nisam osvojio s njima, ali mi je drago zbog dečki koji su postali svjetski prvaci, naravno. Sad, tu ne mogu ništa napraviti. Imao sam tu ozljedu...

Za Dohu da, ali glede Budimpešte je bilo nešto drugo. Vi ste nakon OI u Riju odlučili samoinicijativno se povući iz reprezentacije. Zašto? Je li postojao prevelik pritisak?

- Ne, nego jednostavno je došlo do nekog zasićenja i odlučio sam kako mi treba pauza. Mislim da mi je to i dobro došlo u tom trenutku.

Dobro vam je došao i prelazak u Pro Recco, čini nam se. To je bilo 2018.

- Kad si u nekoj sredini predugo, možda uđeš u zonu komfora. Dobro dođe promjena sredine, vidjeti malo kako je to “vani”, dođeš u doticaj s drugim trenerima. U Pro Reccu je dodatno još i to što igraš stvarno s najboljim igračima na svijetu, pa na treninzima isto pokupiš nešto od njih. Bilo mi je stvarno lijepo tamo.

Možda jedina mana Luke Bukića je, a to smo naveli u nekoliko navrata zadnjeg desetljeća, jest da je ovaj igrač... prefin! Nedostaje sportske drskosti, pozitivne bezobraštine.

- Čuo sam to već puno puta. Ja imam svoj način na koji igram i ako bih otišao u neku drugu stranu, imam osjećaj da bih tu mogao preforsirati neke stvari i ispalo bi još gore. To ne bih bio ja. Čak sam ja to malo i znao probati, ali kad vidim sam da to ne ide... Glupo je to forsirati. Možda sam to trebao kao klinac više forsirati, ali sad sumnjam da se to može promijeniti.

Ako smo spomenuli manu, ima jedna od vrlina koja je prepoznatljiva kod Luke Bukića. Kompletan igrač, ali u napadu ako primijeti da ga ne ide šut, ne forsira. Teško će se kod Bukića pronaći ukupan šut recimo 2-10, 1-8... Radije se posveti asistencijama onda, kad o napadu govorimo.

- Ma, svatko ima svojih loših i dobrih dana. Naravno, ako sam u dobroj šansi, pa neću tada ne pucati. Hoću, pucat ću. Ako osjetim da sam u dobrom danu, “uzet ću si malo više prostora”. Ukoliko me ne ide ili imam zdravstvenih problema, radije ću stati malo, ali biti koristan za momčad u drugim stvarima jer golovi nisu jedina stvar u vaterpolu gdje možeš biti koristan.

Peterci...

- Ha, ha, e u tomu sigurno nisam najbolji! Sigurno!

U čemu je “kvaka”? Jer, to je ipak najbolja prilika za gol.

- Stvarno ne znam. Prirodno, nemam toliko silovit šut. Možda i to, ali očito nešto ne radim dobro i zato ako ne moram, bolje da ne pucam.

Mladost, Pro Recco i Jadran. Tri kluba u kojima ste igrali, u Mladosti ste sada. Što vam je svaki od njih dao?

- Svaki nosi svoju priču jer ja gledam i tko ti je trener, kondicijski trener, koje suigrače imaš. U Mladosti sam proveo najviše vremena, sve moje kvalitete, pa i mane došle su odavde. Onda sam se usavršavao, u Reccu, pa Jadranu. Teško mi je reći točno na kojem sam dijelu i gdje dobio nešto, ali mislim da sam napredovao. Doduše, i vaterpolo se mijenja, pa možda i ne mora nužno biti samo zbog promjene sredine. U Splitu sam puno naučio i od trenera Mile Smodlake i Jure Marelje, pa kondicijskog Joška Kuhara. Dobro smo radili, osvajali trofeje. Isto vrijedi za Recco gdje je tada bio Rudić trener. Odličan kondicijski trener Morales.

Je li Pro Recco doista svijet za sebe, društvo vaterpolskih galacticosa? Evo, sad su malo na turneji po SAD-u, a nije prvi put...

- Vrlo dobro uređen klub. Nisu možda toliko silno ispred svih ostalih u vaterpolu, kao što su recimo vrhunski, oni najbolji košarkaški ili nogometni klubovi u odnosu na ostale, ali su najbliže tome. Brinu se za igrače maksimalno, jako se radi, ali se puno i očekuje. Očekuje se ne da osvojiš trofej, nego da osvojiš sve trofeje! To je razlika.

Nastupajuće sezone nema više nekadašnje Jadranske lige. Treneri, mnogi stručnjaci su govorili da je ta liga puno doprinijela podizanju kvalitete igrača. Poslušajmo što jedan igrač veli. Je li toliki baš značaj bio te lige za kvalitetu svakog od vas?

- Teško je procijeniti, ali sigurno je dobro imati što više jačih utakmica. Problem je jedino bio što se to pretvorilo u previše utakmica u jednoj sezoni. Mislim, kad se sve zbroji, klupska i reprezentativna natjecanja. Naravno da je dobro za razvoj igrača, posebno za mlade kojima to puno znači, ali bilo je ipak puno previše utakmica. Ujedno, vjerujem da je ljudima sigurno zanimljivije kad imate derbije svaki vikend, a prošle sezone bilo je doslovno 7-8 klubova gdje je svak’ svakoga mogao dobiti. Tako je otprilike i bilo. Zanimljivije za gledati, svakako, međutim meni osobno, a pričao sam i s drugim starijim igračima, neće toliko nedostajati. Nisu to samo ni utakmice već i duža putovanja. Malo previše utakmica, to je najveći minus.

Najteže mi je čuvati Mandića

Tko je najbolji igrač današnjice?

- Dušan Mandić. Možda je meni tako i jer mi ga je bilo uvijek najteže čuvati, ha, ha. Jedan od rijetkih igrača gdje cijela suparnička momčad mora biti tako organizirana da njega zaustavi. Ako ostanete jedan na jedan, osuđeni ste samo na to hoće li on pogoditi ili ne.

Je li teže zaustaviti Mandića nego Španjolca Alvara Granadosa?

- Ne čuvam Granadosa pa mi je teško procijeniti.

Za kraj, malo o Mladosti uoči nove sezone. Mladost je, uglavnom, ne uvijek, nešto poput Pro Recca u smislu očekivanja. To je klub koji ne trpi prosječnost, ne zadovoljava se finalima, već se traži trofej ili trofeji.

- Imali smo i prošle sezone jako dobru momčad, ali mi se ponekad čini kada se o nama piše i govori da se malo ipak podcjenjuje Jug i Jadran. To su odlične momčadi i to su pokazali prošle sezone. Slažem se, mislim da smo mi ove sezone možda i još malo bolji, ali na papiru to ništa ne znači. No, nadam se da ćemo imati bolju sezonu nego lani, to da - zaključio je Luka Bukić.