Šimencovo ‘ne‘ Beogradu i inzistiranje na Superkupu u Ljubljani: ‘Nisam dal‘ da se tamo ide igrati‘

Na trećoj smo postaji mladostaškog vremeplova. Trijumfalnog krstarenja bazenima diljem tadašnje države i današnje Europe. Postaja se zove - sedamdesete. Dakako, mislimo na ‘70-te godine prošlog stoljeća. I prva asocijacija na to desetljeće i Mladost u njem sugerira kako je to epoha stagnacije ili blažeg pada Žabaca.

Uh, kakva blasfemija! Ili hajde, da ne budemo tako oštri napisat ćemo - kakvo pogrešno viđenje. Naime, samo u tom jednom desetljeću koje je tobože bilo loše, osvojen je - 1 naslov prvaka Europe, 1 Kup pobjednika kupova Europe, 1 europski Superkup, pa još jedan naslov prvaka ondašnje države, te stalna prisutnost na euro-sceni! Zamislite da danas, za ikoji hrvatski klub koji u 10 godina osvoji tri kontinentalna trofeja, navedete da su to bile „mršave godine”? Bili bi, blago rečeno ismijani. Dakle, odmah smo, nadam se u začetku, razbili predrasudu uvriježenu u javnosti o „lošijem desetljeću”. S tim da tu jasno navodimo, strogo statistički ispravno, da desetljeće počinje s godinom 1971. Prethodna, 1970. još uvijek matematički pripada ‘60-tima.

Ovo ipak navodimo i zbog još jedne važne stavke u povijesti svakog sportskog društva, kluba, pa tako i Mladosti. Vrlo je teško, strogo, kao nožem odrezano, razdijeliti neku epohu držeći se striktno godina. Naime, generacija koja je prva proslavila ime mladostaško, s tri uzastopna naslova prvaka Europe (1967., 1968. i 1969.) nije iščeznula s bazena, kao prebrisana 1971. Ona je i dalje nastavila živjeti u i s tim klubom. Jedan od važnih dijelova te generacije, ali koji će osobit trag ostaviti u sedamdesetima je Zlatko Šimenc. Za njegove prijatelje Ćos, za štovatelje Profesor. Namjerno s velikim P. Za one najmlađe, tata od Dude. Drugog, kasnijeg velikana ovog kluba.

SN ARHIVA

Zlatko Šimenc bio je šezdesetih i u prvim godinama sedamdesetih, jedan od stožernih igrača Žabaca.

- Godine su davne, slike malo blijede, ali ponešto se još sjećam - neki će nam dan Profesor Šimenc.

- Godine 1969., finale Kupa prvaka, uzvrat smo igrali s moskovskim Dinamom. Kod njih, u gostima. Tad se igralo ono pravilo, zvali smo to „na pimpinelle”, tri faula - četverac. Ali, broje se ukupan broj osobnih cijele momčadi. Pred kraj utakmice, Rusi vode 4:3, ali Dinamo ima 2 „pimpinelle”, a mi jednu. I ja sam objema rukama obuhvatio jednog Rusa, hrvamo se, ja njega, on mene, nestanemo pod vodom, znate kak‘ to već ide. Izronimo van, a vidim suca, to je bio Francuz Alphonse Angela pokazuje ispravno, obostrano isključenje. Nama je to druga osobna, ali Rusima treća. Četverac za nas! Roni (pokojni Lopatny) daje gol, 4:4 i tak smo postali prvaci po treći put.

Mala lukavština, ali nitko zakinut nije. Mislimo, pa i bio je obostrani prekršaj! Generacija koja je prva u vaterpolu osvojila uzastopni, treći naslov prvaka Europe. Malo ljudi zna da je godinu potom, 1970. Mladost bila zamalo i četvrti put uzastopno najbolja na Starom kontinentu. Na završnom turniru u Beogradu, mladostaši su svladali moskovski Dinamo 3:2, švedski SKK iz Stockholma 6:5, te remizirala s Partizanom, 4:4. Na koncu su Beograđani i mladostaši bili bodovno poravnati, ali je na gol-razliku trofej tada izmaknuo Žapcima.

Te 1970. i 1971. predsjednik kluba je Mirko Barišić. Današnji predsjednik GNK Dinamo, a u ono doba i direktor Tvornice baterija Croatia. Mladostaši su stoga na trenirkama imali veliki natpis CROATIA. A dolje sitnije – baterije. Službeno, reklama. Neslužbeno,... Ha, godina je 1971., Hrvatsko proljeće, a mladostaši nikada nisu mogli mimo svojeg grada i naroda. Još jedna bitna odrednica ovog kluba kroz povijest, a nije jedina.

Upravo te, 1971. „pala” je i nova euro-kanta. Novi naslov prvaka Europe osvojen je u bazenu hotela Amfora u Hvaru. Tada jednom od najmodernijih i najboljih hotela u Hrvatskoj, pa i u cijeloj tadašnjoj državi.

Momčad u sastavu - Stipanić, Žužej, Bonačić, Šimenc, Lopatny, Poljak, Jeger, Rađenović, Dijaković, Hebel - na hvarskom je turniru redom „pobrisala” Pro Recco 4:2, moskovski CSKA 6:5 i nizozemski De Robben Hilversum 4:1.

Tada se, nakon tog četvrtog naslova prvaka Europe, slijedom prolaznosti vremena, momčad počela pomalo rasipati. Ovaj je naraštaj, generacija legendi za sva vremena, utrla stazu i upalila luč. Nasljednicima da lakše kroče, te da im put bude vidljiviji, uočljiviji, lakši. Zlatko Šimenc je ostao (nije jedini, istina), ali ostao je i dalje živjeti u i s tim klubom, ali sada u drugoj ulozi. Kao trener.

- Pomoćnik? Ma, toga nije bilo. Ne ovako, kao danas.

SN ARHIVA

Momčad je bila dobra, jaka, ali realno ipak nije više mogla do trofeja prvaka. U Beogradu je stvoren, dodatno ojačan iznimno snažan sastav koji će osvojiti čak 8 uzastopnih državnih prvenstava. Pa će se na njih nadovezati era dubrovačkog Juga s 4 naslova zaredom, pa opet po jednom Partizan, pa Jug, zatim kotorski Primorac, dvaput Partizan... Skratimo, proći će puno do sljedećeg naslova prvaka mladostaša. Čak punih 18 ljeta, ali ponovo se vraćamo na početnu tezu - Mladost i kada nije bila prvak, bila je snažna. Uostalom, 1972. su bili drugi. Baš kao i ‘73., ‘74. i ‘75. kada su ostali „kratki” za tek dva boda.

Međutim, trofeji nisu niti tada prestali zaobilaziti lopoč Žabaca. Godine 1975. je kao finalist nacionalnog kupa, klub stekao pravo nastupa u Kupu pobjednika kupova Europe. Završni turnir se odigrao u našem Šibeniku, a ključan trijumf za pobjednički trofej bio je onaj nad OSC-om ili Orvosi Sport Clubom iz Budimpešte. Tada je pala ideja, osmišljena u Beogradu. Oformiti novo natjecanje, odnosno samo jednu utakmicu. Za Superkup Europe. Ogled prvaka kontinenta i pobjednika Kupa kupova. Za „superprvaka Europe”. Bit će da su se na Banjici zaželjeli u biti novog slavlja, još jednog trofeja. Za Superkup su se trebali ogledati Mladost i Partizan, a u Partizanu su imali „originalnu” ideju - igrati utakmicu kod njih doma, u Beogradu!

I sad, podatak koji je jako slab znan, točnije nije ga nitko dosad ni otkrio.

- Ja sam se usprotivio tomu - veli nam profesor Zlatko Šimenc.

- Nisam dal‘ da se ide igrati u Beograd. Kaj, pa znal sam da tam ne bi imali šanse. Bilo je pritiska, kak‘ da ne, ali ja nisam htio popustiti. Međutim, i Mirko Barišić se snažno založio da se ne ide u Beograd, nego ono kaj sam predlagal, neutralni teren.

Tako je i bilo. Neutralni teren bio je bazen Tivoli u Ljubljani, 1976.. Momčad Partizana vrhunska, imena i danas svjetska - Marović, Perišić, Manojlović, Rudić... Bio je navodno dogovor „puštati” Perišića. Mladost je slavila 11:10. Prvi u povijesti europski Superkup osvanuo je u Zagrebu! To je bila kruna trenerske karijere Zlatka Šimenca i sjajne momčadi - Zdravko Hebel, Jakov Sedlar, Ronald Lopatny, Ozren Bonačić, Miro Poljak, Mirsad Galijaš, Milan Franjković, Želimir Bolfan, Boris Hadžiskerlev, Darko Pavljak, Hrvoje Kovačić...

U isto to doba, Zlatko Šimenc počinje svoju akademsku karijeru profesora na današnjem Kineziološkom fakultetu (nekadašnjem DIF-u, Državni institut za fiskulturu). Dugo su ga zvali, vabili, sve dok Ćos Šimenc, jedini čovjek koji je istodobno bio rukometni i vaterpolski reprezentativac bivše države, olimpijski pobjednik iz Meksika ‘68. nije popustio. I opet, učinio je dobro. Na tom je fakultetu uveo praktički vaterpolsku katedru, a što kroz klub i kasnije fakultet „stvorio” plejadu trenera koji će biti na službi tom klubu - Duško Baždar, Vlado Jeh, Vlado Hrestak, Milorad Damjanić, Zoran Curiš... U konačnici, na istom će fakultetu diplomirati i sin mu, Dudo Šimenc.

A Mladost... Poradi istine jer ona je svetinja, valja ipak reći kako ne stoji baš ni tvrdnja da Mladost nikada nije bila ispod 5. mjesta u prvenstvu. Bili su 7. godine 1978., godinu kasnije deveti, a 1980. su završili na 6. mjestu.

Pokazat će naredno desetljeće, pa tako i tjedan, bilo je to samo hvatanja zaleta za novi mladostaški juriš.