Zidine kao vječni spomen nekoć sjajne Republike, festa Svetog Vlaha 3. veljače, Ljetne igre koje počinju 10. srpnja, i da - u posljednje vrijeme svakako famozne Igre prijestolja, za koje je Grad poslužio kao dio kulise; to su neki od najprepoznatljivijih sinonima Dubrovnika. Ipak, postoji još nešto. Duboko lokalnog značaja, ali koje je svemu unatoč izašlo solidno daleko izvan gradskih zidina.

Divlja liga, ili Prvenstvo dubrovačkih kupališta u vaterpolu, uistinu je minulih desetljeća privlačilo silnu medijsku pozornost, pa i pozornost najvećih medijskih kuća iz cijelog svijeta. Od AFP-a i CNN-a do vodećih tiskovina i TV postaja iz Njemačke, Italije, SAD-a, Australije. Osobno smo se u to uvjerili u siječnju 2004. kada smo s Barakudama letjeli u Rio de Janeiro na predolimpijski kvalifikacijski turnir. Na letu Lufthanse preko Atlantika prikazivan je 15-minutni dokumentarac o Divljoj ligi. Ludo! Nismo mogli vjerovati, ali smo zato bili silno ponosni. Posebnost je ovog natjecanja što zaludi cijeli jedan grad na kojih mjesec dana u načelno ipak malenom sportu (nemojte to reći nikome u tom gradu jer biste mogli dobiti “po lampi”), a sve se odvija i organizira volonterski, bez puno administracije, bez ikakvih novčanih transakcija, što je u današnje doba apsolutni raritet. U biti, sve je malo onako... divlje. Odatle, djelomice, i ime.

Ovogodišnja Divlja liga ušla je u glavni turnir, upravo je ovih dana u tijeku 2. kolo nadmetanja po skupinama. Kvalifikacije su za njima. Divlja liga 2019. njezino je 36. uzastopno izdanje, ali povijest je daleko, daleko duža.

- Pouzdano se zna da se prva Divlja liga igrala još prije 95 godina, ali je često bilo prekida. Međutim, od 1983. igra se neprekidno - veli nam kolega novinar Dubrovačkog vjesnika Tonči Vlašić. Zaljubljenik u vaterpolo i košarku, sportski zanesenjak općenito, ali i samozatajni Gospar koji od 1993. rukovodi ovim natjecanjem.

U vrećama za smeće

- Od one godine kada su se momčadi pobile u finalu - u šali će Tonči.

Pod pojmom rukovođenja Divlje lige nemojte zamišljati tipa u odijelu, “direktora”, “povjerenika lige”. Je, možete misliti. Rukovoditelj (to isto pompozno zvuči) Divlje lige tip je koji svih ovih godina žica dobrotvore po Gradu koji bi možda malo pripomogli. Primjerice, da točno taj i taj dan u to i to vrijeme pomaknu malo barke pa da se postavi igralište. Da, često je to onaj koji i ugaca u more i postavlja golove, nabavlja konope, dogovara suca, nabavlja lopte, prikuplja kapice.

- E, tu imamo najveći problem. U Hrvatskoj nitko ne proizvodi kapice, a svi klubovi u zadnje vrijeme imaju kapice sa svojim grbom i sad, gdje i kako od nekoga posuditi takve kapice. Zato, je l’ može oglas?

Nema problema. Za Divlju ligu može i divlji marketing.

Zeljko Tutnjevic / CROPIX

- Tražimo, lijepo molim, kapice, bijele i plave. Bez klupskih oznaka. Samo 13-14 plavih i toliko bijelih kapica. Hvala unaprijed!

Eto, to vam isto znači biti voditeljem Divlje lige.

- Još je veći problem, doduše, što voditelj sve zove na utakmicu, zavrti 20-ak igrača u nadi da će ih doći barem pola, pa kada mu se svi odazovu, onda je u problemu jer je mjesta u zapisniku za 14 igrača - veli Vlašić.

Ma dobro, nije to rekao, već nam je napisao u SMS poruci, pa smo onda to uzeli kao izjavu. Na divljaka. Ha, pa pišemo o Divljoj ligi, ne o NBA-u pa da moramo paziti. Makar, da nas se ne bi krivo shvatilo, ovoj temi prilazimo ozbiljno, vrlo ozbiljno. Uostalom, Divlja je liga u Dubrovniku vrlo ozbiljna stvar i s njom nema šale. Uostalom, navedite nam sport, igru, natjecanje zbog kojeg bi igrači bili spremni uskočiti i u - da oprostite - govna!? Godine 2004. igralo se finale, u Poratu dakako, kao i uvijek. Te se godine gradio kolektor za odvodnju otpadnih voda. I... kiša je lijevala sat-dva, izlila se sva kanalizacija, ali se svejedno igralo. Igrači Porporele i Penatura (za broncu) odjenuli su vreće za smeće, one crne, probili samo prostor za ruke i uskočili u more. Isto i finalisti nakon njih, Copacabana i Montovjerna. Dvije su stvari igrači morali činiti plivajući. Uhvatiti loptu i udaljiti od sebe... znate već što. I to je isto Divlja liga.

Nema novčanih nagrada

- To je najveća čast Divlje lige, igrati u Poratu, staroj gradskoj luci. Ondje se igraju samo dvije utakmice, za treće mjesto i finale - napominje Tonči Vlašić.

Novčanih nagrada u Divljoj ligi, jasno, nema. Nema niti kotizacije. Tko želi igrati, igra. Nagrada pobjedniku je pehar, zlatna medalja, majica i slikavanje ispred Svetog Vlaha da bi se ostalima vadilo mast sljedećih godinu dana. Ovogodišnje je finale zakazano za 20. kolovoza. Sad može i kiša padati, kolektor radi, more je čisto. Osim ako iz Albanije nešto ne dopluta...