Jedna prvenstvena utakmica koja, ruku na srce, teško da je mogla - osim u ludoj teoriji - o ičemu odlučivati. Međutim, rezultat te jedne prvenstvene utakmice, tijek susreta, poglavito sam rezultat s naglaskom na životnoj dobi pobjednika, zaslužuje koje slovo više. Posebice stoga što je riječ o lijepoj, uspješnoj, baš zdravoj sportskoj priči. Putokazu kako se radi ili može raditi i to bez kuknjave za novcem, žali za prošlim vremenima, kritike lokalnoj sredini koja ne želi ulagati u sport.
Prošli tjedan, u petak su u u Rijeci vaterpolisti Primorja EB pobijedili Mladost 15:12. Čisto, glatko i zasluženo kao suza. U posljednjem kolu prije doigravanja ostali su i Zagrepčani i Riječani ondje gdje su bili i prije tog susreta. Mladost treća, Primorje četvrto, ali ako ste mislili da se možda Žapcima nije igralo, da se nisu borili i bilo im je svejedno, varate se. Trebalo je pogledati utakmicu i odmah bi shvatili da su iskazali htijenje, a sad to što im to nije dalo plod, valja “okriviti” i suparnika.
Samouvjereni trener
No, tu je srž cijele priče. Primorje EB je tu utakmicu odigralo s doslovno djecom! Koji dan prije utakmice, pričali smo s trenerom Riječana Igorom Hinićem. Veli nam kako nemaju Petra Muslima (napuknuto rame), ali i još dvojice koji će zbog ozljede ramena na operaciju, napadač Vuković i centar Tomić. To su veliki gubici za ovakvu momčad, ali trener će:
- Ma ne, ja to velim kako je, nije to alibi. Imamo mi još djece, i dalje su nam ambicije iste. Idemo pobijediti.
Hm, učinilo nam se malo smiono. U redu, nismo ni očekivali da će trener zavapiti “gotovi smo, izgubit ćemo”, ali iz Hinićevog glasa smo prepoznali kako on doista vjeruje da može dobiti Zagrepčane. Koji istina nisu više “ona Mladost” koja bi do prije dvije godine dobivala Jadran i Mladost, koja je osvojila dvostruku krunu, ali ipak Žapci još uvijek imaju jaču momčad. Barem nam se čini. Gledajući riječku utakmicu, dojam je drukčiji.
Upoznali smo tu te riječke klince. Pobjedu su ostvarili vratar Mauro Čubranić (17 godina, sad ga je izbornik Tucak pozvao kao trećeg čuvara mreže); Gabrijel Burburan (17), drugi vratar Mauro Dipić (17), pa onda Viktor Tončinić (16), Luka Franulović (16) i Marko Doknić (15)!?! Nadamo se da su im roditelji bili na tribinama jer utakmica se igrala dosta kasno i po zakonu, maloljetnici ne bi smjeli biti sami, bez pratnje odraslih na ulici u kasnu uru. To je ta riječka mladost koja je pobijedila zagrebačku Mladost. U biti, sigurni smo da su neki od roditelja bili na tribinama jer smo neke od njih i vidjeli na jako lijepo ispunjenim tribinama na Kantridi. Djeca su se veselila kao da su trofej osvojili. S punim pravom. Usput, osvojili su ti dečki i trofej, desetak dana ranije, u regionalnoj A1 ligi, te se time vraćaju od jeseni 2023. u elitnu, Premier ligu. U redu, imaju oni i starijih. Recimo, Karlo Babić (već mu je 21) ili Niko Čubranić (20), brat vratara Maura. To su već “iskusnjare”.
Šest godina ‘kopanja’
Spomenuti ulazak u Premier ligu je velik uspjeh kluba koji ne pliva u novcu, koji ne kupuje (jer nema čime) skupe igrače. Ljetos su doveli Nizozemca Te Rielea, a i taj je imao tada 20. Probali su s nekim Turčinom, taj je ipak preslab. Je, doveli su Petra Muslima (35) i Crnogorca hrvatskog podrijetla Darka Brguljana (32), ali oni više nisu baš preskupi. Sve ostalo su djeca sa Zameta, Krimeje, Kantride, Kozale, Škurinja... Iz grada. To je uporište Primorja. Bili su na to primorani jer kada je blagajna presušila nakon one najsjajnije generacije u povijesti Primorja koja je puno donijela, ali je puno i trošila (Sukno, Denes i Daniel Varga, Vukičević, Obradović...), kada su nastupile “gladne godine” od 2015. klub je visio o niti.
- Kad je Barač postao predsjednik 2017. i ja sam tadsa postao trener, nama je ideja vodilja bila sačuvati klub. Svega je bilo posljednjih šest godina i sve smo izdržali - veli trener Hinić i onda poentira:
- Moram priznati da mi se neke stvari čak i ne sviđaju kako se medijski predstavlja ili zaboravlja što se dogodilo. One prakse “zatvaranja” jednog kluba, onda “otvaranja” drugog, ali se sve to i dalje vodi kao isti klub... Nije isti klub. Klub kada se zatvori, onda je zatvoren. Nema ga više. To je ono što nikako Barač i ja nismo željeli. Nismo željeli dopustiti “zatvoriti” klub, da ne budemo mi ti za koje će reći: “E, kada je Primorje nestalo tamo su bili...”. To bi za mene bila katastrofa. Ideja je bila nastaviti kontinuitet kluba koji postoji od 1908. godine. To nije malo vremena i to treba poštovati.
Sve je ovime rečeno. I nekima dalo za razmišljati. Znamo jedan klub koji je u biti službeno ugašen, ali ga medijski još uvijek vodimo pod tim imenom, iako to više nije isti klub. Čak postoje dva kluba pod tim imenom. Nećemo o tome. Ne sada. Ova priča s Kvarnera je predobra priča da bi je kvarili.