Svi koji nas prate od početka Prvenstva, pa i koji dan ranije, možda su zapamtili da smo razgovarali s našim najdražim Kataloncem, bivšim primorjašem i jugašem, Xavijem Garcijom koji je uoči početka EP obećao da ne može stići u Dubrovnik, ali dolazi u Zagreb. Na zadnja tri dana natjecanja. U nedjelju, polufinalnog dana nadmetanja, Xavi je obećanje ispunio. Doduše, vjerujemo da mu se ispunila i najveća želja. Ona da u finalu igraju momčadi njegove dvije domovine, Španjolska i Hrvatska.
- U finalu su najbolje dvije momčadi. One dvije koje su odigrali najbolji turnir - drži Xavi Garcia, zlatna ljevica koja nam je donijela i olimpijsko srebro u Riju, ali i svjetsko zlato u Budimpešti, godinu dana kasnije, 2017. Uostalom, on je tak koji je dao naša zadnja dva gola u finalu, kad su Mađari stigli od 4:0 za nas do 4:4.
- Španjolska je zadnjih 5-6 godina uvijek najmanje u polufinalu, na važnim natjecanjima poput OI, SP i EP. Po tome se može vidjeti njihova kvaliteta. Ne pada im vrhunska razina. Ono što je sada opasno za Hrvatsku je što Španjolska već dugo igra ovakve utakmice, finala recimo i znaju se nositi s pritiskom, zna kako se moraju igrati ovakve utakmice. S druge strane, Hrvatska igra doma i to se mora koristiti. Navijači moraju "gurati" momčad, napraviti snažan pritisak i na Španjolsku, pa i na suce. Sve - bez imalo će okolišanja Xavi.
"Ne mogu zaboraviti da sam zadnjih pet godina igračke karijere proveo u hrvatskoj reprezentaciji. Hrvatska je bila moja momčad"
- Nadam se da ćemo onda vidjeti kako Hrvatska uzeti zlato.
Zgodna rečenica koju smo išli ipak samo malo "provjeriti" upitom. Xavi, je li ovo finale koje vi kao navijač ne možete izgubiti? Pobijede li jedni ili drugi, Xavi Garcia sretan.
- Da, teorijski, ali ja ne mogu zaboraviti da sam zadnjih pet godina igračke karijere proveo u hrvatskoj reprezentaciji. Hrvatska je bila moja momčad - čudesne su riječi, s hrvatskog gledišta, sjajan stav ovog rođenog Katalonca.
Iako, očekivali smo to, dovoljno ga dobro poznajemo da i bez pitanja znamo odgovor. Nastavilo je Xavi Garcia i dalje.
- Gledaj, igramo doma! Nadam se da ćemo osvojiti, e sad... Ako osvojili Španjolska zlato, bit ću sretan. Imam jasno i tamo jako puno dobrih prijatelja, dragih ljudi, ali sada... Sada se nadam da će Hrvatska dobiti i zbog publike, navijača, ma zbog igrača i trenera. U konačnici, ne možemo zaboraviti i ja ne zaboravljam, to bi bila i vrhunska, najveća nagrada za Hrvatski vaterpolski savez, za Zagreb, za Dubrovnik. Čuj, morali su sve ovo organizirati brzo, u ekspresnom vremenu i odlično. To moram isto tako istaknuti. Nije lako napraviti Europsko prvenstvo u nekoliko dana.
Znamo ga dobro, on je toliko zavolio i voli ovu državu da je to nestvarno. Ljubav je obostrana. Hrvatska i Xavi. Zajedno zauvijek!
Iz igračkog iskustva, sigurno ste nastupali na turniru na kojem ste se dvaput sastajali s istom momčadi. To je slučaj kakav je sada s Hrvatskom i Španjolskom koje su sastale u 1. kolu, u Dubrovniku. Je li to prednost ili nedostatak?
- Sigurno da mi sada možemo znati još bolje kako igra Španjolska, ali vrijedi i obratno. Tako da onda to nije ni dobro, ni loše. Nemojmo zaboraviti ipak da je ovo finale i to je onda kompletno drukčija utakmica. Ona u Dubrovniku je bila prva. Te prve su uvijek teške, specifične, ali finale uvijek nosi i malo više nervoze. Normalno, ali nadam se da igrači znaju na pozitivan način iskoristiti tu nervozu.
Koga bi vi istaknuli s jedne i druge strane, kao najbitnije karike? Dobro, za Španjolsku već mislimo da znamo odgovor za barem jednog...
- Ma da, naravno Felipe Perrone. On je isto naš, ha, ha. Žena mu je Hrvatica. Felipe je glavni igrač i tu nema sumnje. Ima 38 godina, star je, ali igra sve bolje i bolje. Nevjerojatan lik! Naravno, i na golu Aguirre. Najbitnije je kod Španjolske da su oni momčad. Važan je Larumbe u obrani, pa Granados u napadu, Munarriz na obje strane, lijevo i desno. No, ako moram izabrati jednog ili dva, onda Felipe i vratar. Kod Hrvatske, ako želimo osvojiti naslov, Bijač mora biti na svojoj razini. Na centru imamo opet i Lončara, iako stavite mi molim vas, spomenite i Krapu (Ivan Krapić). To mi je prijatelj, volim ga, ali je sada izvan momčadi. Dakle, centri hrvatski, Lončar i Vrlić. To iskustvo puno znači i ako centri izbore puno isključenja, to nosi puno prilika napadu za postići gol.
Možda pretjerujemo, ali ne bi nas iznenadilo da navečer uz Savu vidimo Xavija Garciju ogrnutog i s hrvatskom zastavom. Doista, znamo ga dobro, on je toliko zavolio i voli ovu državu, da je to nestvarno. Ljubav je obostrana. Hrvatska i Xavi. Zajedno zauvijek!