Jako sam sretan i ponosan. Plasman u polufinale je zaista velika stvar. Nisu svi bili baš optimistični, bojali smo se Srba jer ona utakmica protiv Španjolske nam je upalila alarme, ali doista smo u četvrtfinalu bili na visokoj razini. Uz Bijača smo imali još 3-4 izrazito motivirana i nadahnuta igrača, poput Fatovića, Burića ili Žuvele koji je bio vrlo efikasan. Ti njegovi golovi nam nedostaju, bez njegove odlučnosti i želje za postizanjem pogotka, nismo ista ekipa.
U početku smo se mučili s igračem manje. Stvarali su nam probleme njihovi igrači na stativama, isključivo iz velikog straha i respekta prema dvojici vanjskih šutera Mandiću i Jakšiću, dosta smo široko izlazili na njih i Srbi su to, naravno, sjajno koristili. Ali kad smo podigli agresiju, zatvorili stative, kad je Bijač dodao nekoliko obrana, onda je to bila jednosmjerna ulica.
Igrač više je bio sjajan, raznovrstan, a i ono što nismo realizirali je bilo izrađeno. To je jako bitno, to je segment s kojim smo se dosad mučili i ako uspijemo zadržati ovakvu realizaciju igrača više i sve ono dobro što smo imali u pozicijskom napadu i obrani, stvarno ne znam gdje nam je kraj. Odavno govorim da Hrvatska igra odlično. Na žalost, mi smo imali jedan vrlo kratki pad tijekom nedavnog EP-a koji nas je koštao zlata, imali smo i ovdje situaciju sa Španjolskom u kojoj nismo bili pravi, ali generalno, sve ostale utakmice u Dubrovniku, Zagrebu i Dohi smo bili na visokoj, visokoj razini.
Deseti smo put u posljednjih 11 nastupa u polufinalu SP-a, ali na žalost, ni to neće biti dovoljno. To je ono o čemu sam govorio i nakon drugog mjesta na EP-u. Mi nismo svjesni kakve rezultate postiže hrvatska vaterpolska reprezentacija. Jednostavno, nismo realni, teško nas je zadovoljiti. Uzmite statistiku, pa pogledajte kome je to pošlo za rukom. Nikome nikada! A uvijek će se javiti netko tko će glasno kritizirati, pa usudio bih se reći, i vrijeđati. Ali neka pogleda statistiku, neka pogleda rezultat četvrtfinalne utakmice velikih, strašnih Mađara. Kvaliteta se raširila i nije lako svaki put biti među četiri, a da ne govorim o osvajanju medalje.
Mađari i Francuzi su odigrali dvije potpuno različite utakmice u četiri četvrtine. U prvoj polovici je to bila ogromna dominacija Mađara, imali su četiri gola prednosti i to pored fenomenalnog francuskog golmana. I onda se dogodilo ono što odavno vrijedi za Mađare kao nepisano pravilo. Kad ih malo stisnete, kad ih uhvatite i dođete u egal, jednostavno pucaju. Ne događa im se to često, jer teško ih je dovesti u egal i držati, ali Francuzi su to nekim čudom uspjeli i posve su zasluženo pobijedili.
Nije to ništa slučajno, zasluge za to apsolutno idu Vjeki Kobeščaku. Vidi se njegov potpis, reakcija i intervencija u samoj utakmici. Francuzi ga koriste ga na najbolji mogući način. Zanimljivo je gledati njihove time-oute i način na koji ih vode glavni i pomoćni trener. Nema tu nikakvog ega i to je nešto fenomenalno, rijetko viđeno, nešto što se pokazalo kao formula za njihov ogroman uspjeh.
Mađari su, usuđujem se reći, s pomlađenom ekipom u Zagrebu izgledali dosta bolje nego sada s prekaljenim igračima. Kad vidite tu širinu koju imaju i koliko ulažu, a ipak su ostali bez polufinala, onda morate cijeniti ovo što mi postižemo već godinama. Naravno da nećemo svaki put uspjeti, ali ovo je zaista fenomenalan rezultat. Čestitam svima, a najviše izborniku Ivici Tucku jer ipak je on glavni i već godinama uspijeva. Bio sam unutra, znam s kojim se problemima borio, znam kakva je bila situacija prije EP-a u Splitu kad se veliki pesimizam uvukao u savez i reprezentaciju. Ali, Tucak je napravio odličnu smjenu generacija, te uz povratak nekolicine iskusnih dobio sjajan spoj. Svaka čast!