Marko Bijač je najbolji vratar Europskog prvenstva u Dubrovniku i Zagrebu 2024. Službeno. Marko Bijač je i najbolji vratar Svjetskog prvenstva u Dohi. Za nas u Hrvatskoj, ali i za sav svijet koji doista razumije vaterpolo. Naime, službeno je to jedan drugi Marko. Talijan Marco Del Lungo. Neosporno, odličan je, ali naš Marko je izvrstan. Dobro, toliko o tome, samo da prisnažimo još jednom.
Našeg Marka Bijača smo uhvatili malo samo prije polijetanja iz Zagreba za Dubrovnik. Mislio je prvotno iz Dohe izravno za Atenu, čeka ga ondje trener Olympiacosa. No, budući da je to Hrvoje Koljanin, budući da je osvojeno zlato... Tako je logično da će Bijač ipak dobiti dopuštenje za dolazak u Atenu koji dan kasnije. Marko Bijač je osvajao svjetsko zlato u Budimpešti 2017. Bio je i europski prvak u Splitu 2022. Ne zaboravljamo nikako ni olimpijsko srebro u Riju 2016. To su one velike, najveće medalje s Hrvatskom. Međutim, u mjesec i pol dana 2024. osvojio je - zajedno s prijateljima - dvije! Europsko srebro i svjetsko zlato. Je li to ipak najveći uspjeh, trenutak?
- Iza svake medalje stoji velik trud, rad i odricanje. Zato ne volim izdvajati medalje, jednu od druge. Procjenjivati i slično, ali... Sigurno da je ovo jedan neponovljivi uspjeh - zbore najsigurnije ruke Hrvatske.
- Mi smo, u koliko ono, mjesec i pol dana osvojili europsko srebro i svjetsko zlato u konkurenciji koja je sada zaista i narasla i najžešća je dosad. Najizjednačenija. Imate devet momčadi koje sve mogu pobijediti, svak‘ svakoga. To su sada svi vidjeli. Više nije lako ući ni u četvrtfinale, kao što smo mi sami osjetili u Fukuoki lani, kamoli otići do kraja i osvojiti zlato. Ovo je sigurno jedan od, možda i najveći uspjeh u mojoj karijeri.
Koliko možete vratiti film unazad, kakav je bio osjećaj i misli onog utorka u Zagrebu, 16. siječnja, nakon finala EP sa Španjolcima? Bili ste tada na pragu najvećeg, nije se uspjelo u dramatičnim okolnostima i onda ste znali kako sve to morate opet, iz početka, u lov na Pariz, ujedno psihički i fizički "slomljeni".
- Je, to je bilo ogromno razočarenje pogotovo što je utakmica išla u smjeru tom da smo je kontrolirali, kao i rezultat prve tri četvrtine. U potpunosti. S nekim našim greškicama smo vratili Španjolce i nažalost izgubili. Tada se to činilo zaista kao tragedija, na kraju se ispostavilo kako se možda i s nekim razlogom to tada i tako dogodilo. Naime, da smo tada osvojili europsko zlato, par nas starijih ne bi uopće ni otišli u Dohu, onda je pitanje kakav bi se rezultat ostvario na Svjetskom prvenstvu. Na kraju je ispalo... Ovako, da smo svi zajedno presretni.
Koja je najveća snaga ove momčadi?
- Nisu pojedinci, ne, ne. Najveća snaga je u karakteru. Mi smo stvarno imali tijekom ova dva prvenstva puno teških trenutaka koje smo "iznijeli" kao momčad. Nisu pojedinci najveća snaga. Igramo kao momčad i imamo jak karakter, što smo pokazali puno puta posljednjih godina, rekao bih baš ponajviše u ova dva protekla prvenstva.
Ova momčad, hrvatska reprezentacija, ima nekoliko igrača koji su ipak nota bene svjetske klase. Jedan od takvih ste vi, ali osobno bih tu stavio i Fatovića, Vrlića, Bukića, Marinića Kragića, pa onih u dolasku tipa Žuvele i Burića... Dan ranije je Mile Smodlaka, odlični stručni komentator SN, briljantni bivši centar, danas trener napisao: "...ova momčad ima zvijezde koje se tako ne ponašaju..." Je li pogodio Mile?
- Okupila se jedna ekipa fantastičnih i skromnih momaka. Od prvog dana priprema smo uložili velik napor u sve ovo. Nema isticanja, to je istina. To je neka naša, individualna, karakterna osobina. Drago mi je da je tako. Nema ni razloga da itko sebe ističe iznad momčadi, mislim da to nikada nije ni dobro.
No, možemo o nekim pojedincima. Recimo o... Mati. Mati Aniću. Mislimo da je i to nešto što vama kao prvom vrataru ulijeva dodatnu mirnoću. U redu je što imate obrambeni bedem suigrača, ali znadete također da i ako vama ponekad "zaškripi" postoje ljudi poput Tonija, Mate... Mislimo na Popadića i Anića.
- Da, ali to je ono što sam rekao malo prije. Ovo zlato je osvojilo nas 15. Naravno, sa stručnim stožerom i to je to. Svi smo se stavili u službu, pa ako i kada bude potrebno i svatko će doprinijeti s nekim svojim dijelom. Nije floskula, to je tako. Drago mi je da je Mate kada je bilo najpotrebnije pokazao svoju kvalitetu i sigurno da je bio jedan od najvažnijih čimbenika u ovom zlatu.
Koji je bio ključni trenutak na turniru u Dohi?
- Teško mi je reći da je bio jedan. Bilo je puno teških koje je trebalo "izvući" na neki karakter, unutarnju snagu, na srce. Mislim da smo svaki put kada je "zapelo" pokazali da smo prava ekipa. Baš to, ekipa. I kad god je trebalo uspjeli smo okrenuti na našu stranu.
Je li uistinu nakon polufinala, kako je to izbornik nama novinarima rekao, vama poručio u autobusu: "Momci, sad nema više ni treninga, ni sastanaka, ni videa..."? Koliko znamo, ipak je bilo još malo treninga.
- Ha-ha, je, rekao je tako. Makar, imali smo dva kratka treninga još. Samo, više onako za oporavak, relaksaciju, nije se više ulazilo u neke velike detalje, pripreme utakmice. Jedan sastanak prije finala, to da. No, nije bila onako opsežna priprema kako je to inače bilo za sve ostale utakmice.
Na svakom je turniru ista priča, ali i ovdje u Dohi ste se morali u biti u malo vremena, u 48 sati prilagoditi na više različitih stilova suparnika. Od Australije koja je rasplivana, preko brze Španjolske, statičnije Srbije, vrlo opasne Francuske, do Italije koja igra vrlo agresivno...
- Da, i sad u takvim situacijama kada bi išli posebno pripremati svaku utakmicu, ne bi daleko stigli. Zato smo mi prvenstveno analizirali i gledali sebe i svoje pogreške. Možda bi tek neke dijelove naše igre prilagođavali suparniku. Teško je mijenjati neke stvari uvelike u odnosu na suparnika. Mi imamo svoju igru i cilj nam je uvijek nametnuli naš stil. To smo uspjeli, pogotovo s tim Talijanima što je iznimno teško u odnosu na način na koji oni igraju.
Hrvatska, Italija i Španjolska su tri momčadi koje su bile na postolju i u Zagrebu kao i u Dohi. Međutim, dojma smo da to ne znači da je to jedino vrhunsko što danas živi i igra ovaj sport.
- Sigurno. Tu je po meni Srbija, Crna Gora, Mađarska, Grčka, Francuska čak, pa SAD. Ima tu reprezentacija koje mogu sve osvojiti medalju, pa i zlatnu. Zato je time i naš uspjeh još veći da smo mi u mjesec i pol dana uspjeli biti prvaci svijeta i osvojiti europsko srebro. Mislim da je suvišno trošiti riječi koliki je to uspjeh.
Jedino što nije bilo još tako velikog natjecanja s tako malenim kapacitetom na tribini. Mislili smo da je EP u Zagrebu s 2000 mjesta minimum, ali je problem bio što ondje nije bilo fizički mjesta za još montažnih tribina. No, Doha koja je organizirala natjecanje u jednoj od najvećih dvorana svijetu, u Aspire Domeu, je sve to tako rascjepkala, toliko usitnila (vaterpolo za 1000 gledatelja, plivanje za 3000), očito ne shvaćajući čega su oni uopće domaćini. Iako, tu odgovornost snosi World Aquatics, bivša FINA.
- Stvarno, ovo je i meni možda jedan od manjih bazena, tribina na ovako velikim natjecanjima. Makar, ispalo je super, pa... Neka bude svaki puta tako, ha-ha.
Pridodao je tu Marko još nešto.
- Dosta se govorilo posljednjih dana i o dva mjeseca zajedničkog življenja, odvojenosti od obitelji i tako. Sve je to točno, ali je sve to i sastavni dio našeg sporta. To je jednostavno tako. Nitko od nas neće vječno ovo raditi. Puno je odricanja našeg, ali je tu puno odricanja naših obitelji i zato je i njihova zasluga u ovim medaljama.
Može li Marko probati, kratko u riječ-dvije predstaviti svakog od suigrača?
- A joj, kako ću to u riječ-dvije?
Nema problema, može i više. Imamo prostora.
- Ma da, ali teško mi je sve njih opisati. Mogao bih o svakome toliko...
Dobro, idemo ovako. Tko je najveći motivator među vama?
- Luka Lončar. On je motivator svih nas i osobni psihoterapeut sviju nas.
A onaj najviši i najmlađi? Marko Žuvela.
- Žuvela... Ha, Žuvela donosi veliku energiju, razinu igre je podigao silno.
Osobit dojam je ostavio na određeni način, Ivan Krapić. Samozatajni tip, kapetan cijele momčadi. Iskusan, ima i ponešto godina, ali bez problema je sjeo na klupu sa stožerom na EP, sada na SP igrao jako malo. Strani novinari su se u Dohi čudili: "Pa, vi ste jedini koji kapetana imate na tribini". No, taj naš, vaš kapetan nikad ništa nije prozborio negativno, mumljao zašto ne igra, vječno nasmijan...
- Krapo je prihvatio tu svoju ulogu i sigurno je on svojom prisutnošću doprinio ovom velikom uspjehu.
Koliko ste vi pak ovim stresnim utakmicama u Dohi, ali i prije na EP, doprinijeli da vam trener, izbornik Tucak ne daj Bože dobije i drugi stent?
- Uh, to smo bojim se sigurno napravili. Evo poruke šefu, mislim da ne bi bilo loše da napravi sada još jedan liječnički pregled. Jer, dosta je bilo stresnih situacija u posljednja dva mjeseca koliko je prošlo od stenta. Predlažem mu da napravi još jedan pregled jer možda se malo pogoršalo.
Ne daj Bože. Za kraj, Pariz. "Jučer" je završilo jedno, zapravo dva natjecanja, mi ćemo već o trećem. Skupinu znate, u njoj su Italija, Grčka, Crna Gora, SAD i Rumunjska, znate i da se od vas sada iznova očekuju velike stvari. Sami ste si krivi, razmazili ste nas.
- Znam sve, i skupinu, ali... Hajde da mi prvenstveno sada još malo uživamo u ovome, ha. Odmoriti glave i siguran sam da kad dođe vrijeme, da ćemo se dobro spremiti i onda otići u Pariz kao svjetski prvaci. Dokazali smo da imamo kvalitetu, možemo onda stvarno uživati u tim olimpijskim igrama, bez dodatnog pritiska i samo pokazati najbolji vaterpolo što možemo. Bude li tako, imamo se prava nadati novim uspjesima - zaključio je najbolji vaterpolski vratar na svijetu, Marko Bijač.