Glavni naslov teksta je i glavni cilj Barakuda u Dohi, na 21. Svjetskom vaterpolskom prvenstvu. Shvatite figurativno, jer niti će se igrati u pustinji, već u ultramodernom i skupom velegradu, dok Barakudama nije ni do izleta i posjete dvorcima Loire. Možda se tamo jednom i zapute zašto ne, no mi mislimo na - Pariz, točnije vaterpolski turnir na Igrama XXXIII. Olimpijade.
Na još jednom u nizu svjetskih prvenstava koji se održavaju sada češće nego u taekwondou, traži se plasman na OI. Ne samo uoči Dohe, nego i prije europske još smotre u Dubrovniku i Zagrebu, već najmanje dva mjeseca, u svim vaterpolskim razgovorima, kontaktima, s igračima bivšim i sadašnjim, jednako trenerima, spominje se samo Pariz. Tako smo u našoj domovini tražili i nadali se pobjedi u zagrebačkom finalu EP, koja bi nas jasno razveselila poradi zlata, naslova prvaka, ali razgalila prije svega zbog osiguranog nastupa na Igrama. To je ipak najviši cilj, natjecanje, najblještavija sportska pozornica i zato se toliko i stavljaju OI u Parizu kao osnovna “meta” nastupa Barakuda u Dohi.
Nitko čak ni ne pomišlja, slova prozborio nije o mogućoj medalji, je li ona više ili manje realna, kakva je konkurencija... Ne, samo je bitno osigurati koračanje Marsovim i Elizejskim poljanama. Stoga, pozabavimo se onda i mi primarno Parizom. U smislu, kako doći do njega, da ne ovisite o putničkoj agenciji i da niste turist.
Četvrtfinale je ‘granica’
Vaterpola glede, nastup na Igrama u Parizu je osiguralo dosad 8 reprezentacija, jasno domaćin Francuska, onda finalisti prošlogodišnjeg SP u Fukuoki, Mađarska i Grčka, friški prvak Europe Španjolska, te Japan (Azija), SAD (Amerike), Australija (Oceanija) i Južna Afrika (Afrika) kao predstavnici ostalih kontineata. Preostala su još četiri mjesta. Njih će popuniti - jednostavno - četiri najbolje rangirane momčadi na SP u Dohi koje još nisu osigurale “vizu” za OI.
Dakle, kada izuzmemo Mađarsku, Španjolsku, Grčku, Francusku, SAD, Australiju, Japan, čak i Južnu Afriku, što vam ostaje? Trenutačno su izvan “olimpijskih krugova” Hrvatska, Italija, Crna Gora i Srbija. Da, jest i Rumunjska, Kazahstan, Kina, Brazil... Ali budimo ozbiljni. Uostalom, Kazahstan će biti posljednji u skupini u kojoj su Mađarska, Italija i Rumunjska. Vjerojatno treći Rumunji idu u osmini finala na drugog iz skupine C, to će po svemu sudeći biti Srbija ili Crna Gora, možda i SAD. Što god od to troje, nije dobro za Rumunje. Iz skupine B će Brazil i Kina biti vjerojatni treći i četvrti. Onaj koji tu bude treći, ide na drugog iz skupine A - Hrvatska ili Španjolska. Dakle, mislim da smo vam uspjeli dočarati zbog čega pišemo da samim plasmanom u četvrtfinale s 99-postotnom sigurnošću možemo Barakude zvati - olimpijcima.
To je osnovni značaj Dohe za hrvatski vaterpolo. No opet, kako je to prije polaska iz Zagreba zgodno rekao naš prvi topnik, Jerko Marinić Kragić:
- Morate znati da ako, odnosno onda kada osiguramo Pariz, mi ćemo nastaviti gaziti.
To je ono što ipak očekujemo od Dohe i hrvatskog nastupa ovdje. Ne, ne govorimo o ikakvom “gaženju”, već ipak o činjenici da je ovo - Svjetsko prvenstvo. Ma koliko se sumanuto učestalo organizira - to će ludilo isto jednom stati, valja izdržati još godinu dana i još jedno uzastopno SP, u Singapuru 2025. - ovo je ipak turnir na kojem se kruni najbolji na svijetu. Ujedno, usudili bi se utvrditi i da ćemo u Dohi gledati još malo bolji vaterpolo, nego u Dubrovniku i Zagrebu.
Mađari došli obraniti naslov
Nije da je kod nas bilo loše, ali sada očekujemo bolje. Evo i razloga...
Mađarska dolazi s najboljom reprezentacijom, odlučni su obraniti zlato iz Fukuoke, to uostalom i glasno izjavljuju. Svjesno su žrtvovali EP u Hrvatskoj, odmorili devet najboljih i sada idu punom snagom. Srbija je lagano podbacila na EP, iako ispavši tek petercima u četvrtfinalu, ali igra nije bila očaravajuća i sada idu “isprati fleke”. Osim toga, ni oni još nisu u Parizu. Jednako kao Crnogorci, čija nam se igra sviđa. Nemaju Pariz ni Talijani koji su bili brončani u Zagrebu, pa se sada još malo ojačali (Iocchi Gratta).
Čak je prvak Europe, Španjolska jača no na EP za svojeg prvog braniča kojeg u Gružu i uz Savu nije bilo. Nikako ne valja podcijeniti Amerikance koje baš ne vidimo na postolju, među medaljašima, ali opće je znano kako SAD najbolje igra u olimpijskoj godini. Kada pridodamo da imaju odličnog trenera (Dejan Udovičić), najboljeg centra na svijetu (Ben Hallock) i nisku od 8-9 igrača koji igraju u ponajboljim europskim klubovima, onda je to razlog više pomnijem motrenju njihovog puta.
Naš put? To smo vam već objasnili i naveli. Rue de Paris.