Vaterpolska reprezentacija Srbije je u solidnom padu. Reprezentacija koja je do ne tako davno predstavljala velesilu, momčad predodređenu za medalje, a nerijetko finala, sada je sve dalje od postolja. Istočni susjedi su napravili temeljitu smjenu generacija nakon olimpijskog zlata u Tokiju 2021. i od tada su u problemu. Zapravo, radi se o onome što je prije neki dan na stranicama SN rekao netko tko savršeno dobro poznaje prilike u tamošnjem vaterpolu jer ipak je ondje dugo bio izbornik, prije nego li je preuzeo SAD prije 11 godina. Dejan Udovičić je rekao kako "...Srbija ima uspjeha u mlađim uzrastima, osvajaju se medalje, ali ne rade igrače za A vrstu".

Srbija je zadnju medalju na SP osvojila još u Budimpešti 2017., broncu. Teče sada već i četvrto SP da Srba nema na postolju. Na EP je zadnja medalja bila u Barceloni 2018. (zlato), ali od tada peti u Budimpešti 2020., pa spektakularno loše 9. mjesto u Splitu 2022., a prošlog mjeseca 7. mjesto na EP u Dubrovniku odnosno Zagrebu. Labuđi pjev je bilo olimpijsko zlato u Tokiju 2021. nakon čega su otišli svi ponajbolji igrači (Filipović, Prlainović, G. i D. Pijetlović, Aleksić...).

Bolje - nemaju

Istina, iz te momčadi su ostali i u Dohi igraju Mandić, N. Jakšić, Ubović, Đ. Lazić i 39-godišnji vratar Branislav Mitrović koji je ipak tek pričuva Radoslavu Filipoviću koji je vratar jako skromnih mogućnosti. Problem je očito što Srbi bolje od jednog veterana i jednog prosječnog čuvara mreže jednostavno, nemaju.

Kada su u 3. kolu skupine u Dohi, SAD i Srbija igrale za prvo mjesto, a znali smo da to znači i za suparnika Barakudama u četvrtfinalu, u sebi smo se potiho nadali da će Srbi to dobiti. Kao što i jesu. Nadali smo se tomu stoga što smo znali da Srbija ima jaku početnu postavu, ali onda i "propuh" na klupi, dok nam igra Amerikanaca, čvrsta, dinamična, manje odgovara. Dakako da to ne omalovažava pobjedu Hrvatske, jer ime Srbija u svijetu vaterpola se još uvijek izgovara s određenom razinom uvažavanja, ali nije to više momčad koje se mnogi boje.

Hrvatska je istodobno kada i Srbija napravila "redizajn" reprezentacije nakon odlaska 2021. Jokovića, Bušlje, Obradovića, Garcije, tada i Lončara itd., ali ono što je stvorio Ivica Tucak je nebo i zemlja u odnosu na Srbiju. Jesu tu iskusni igrači poput Bijača, Vrlića, Lončara, Vukičevića, pa i Fatovića ili pak, ne zaboravimo Bukića kojeg u Dohi nema zbog ozljede, ali prilika je dana jednom Mariniću Kragiću, svije su mjesto izborili, nametnuli se Burić, Biljaka, Lazić, Žuvela, a uvijek su tu i Butić, Kržić, vjerujem da se nije posve zaboravilo ni na Bašića, recimo. Tu je ta razlika.

Istina da "škripimo" u mlađim uzrastima kada je riječ o medaljama, ali imamo A vrstu. A jedine kolajne koje se "broje", koje su istinski bitne i za ponos, su seniorske.