Hrvatska vaterpolska reprezentacija se plasirala na Olimpijske igre u Parizu predstojećeg ljeta. Ovo je apsolutno najbitnija vijest od nedjelje u Dohi i nakon utakmice ‘lažne‘ osmine finala između Hrvatske i Kine. Mislimo, ako je i bilo ikakve sumnje. Ovime je ostvaren višemjesečni već san hrvatskog vaterpola, te prvi i osnovni cilj europskog doprvaka na ovom natjecanju.
U pobjedu nad Kinezima nismo ni najmanje sumnjali. Da je riječ o stolnom tenisu, ne bi imali šanse. Baš kao ni u odbojci, muškoj ili ženskoj. Bilo bi možda i malo teže, odnosno ne bi bili sigurni niti u košarci, kao i u dosta borilačkih sportova, ali vaterpolo... Šala mala.
Inače, Kinezi su dan ranije proslavili svoju, lunarnu Novu godinu, Godinu Zmaja inače, a naši su im igrači podarili 22 poklona. Toliko lopti u mreži, njima namijenili poraz, te su tako Kinezi ušli u godinu Zmaja. Hrvatska se pak plasirala u četvrtfinale u kojima nas čeka Srbija. Momčad s kojom čak i dosta dugo nismo igrali. Zadnji put u Budimpešti, u ljeto 2022. u četvrtfinalu.
Posvetimo se malo "sudaru" dvojice Ivana/Ivice, dakle Asića i Tucka u borbi za Igre. Naime, Kinezima je ovo također bila utakmica u kojoj su "lovili" mjesto u Parizu. Teorijski je to bilo točno, u praksi... bez šanse za Kineze. Ta momčad je doduše neusporediva s Južnom Afrikom odnosno značajno su bolji od predstavnika Crnog kontinenta. Kod Kineza ima vizura i taktike, pa i tehničkih osnova. Tjelesno su jako dobro pripremljeni, tu su na visini. Igra sigurno daleko bolja nego 2013. kada smo se posljednji put ogledali na svjetskim prvenstvima. No, to je ipak još uvijek... druga liga. Kvalitete glede. Našim igračima je ovo bio malo jači trening. Ono protiv Južne Afrike nije bilo niti to. Možemo biti zadovoljni zato s jako dobro odigranim napadom s igračem više i još nešto, pa sad ako je to naznaka nečeg... Kosta Harkov. Napokon je počeo pogledavati prema suparničkom golu, pucati.
No, vratimo se mi olimpijskim krugovima koji su ponovo iznad glava Barakuda.
- To je ono što smo željeli - prve su riječi izbornika Ivice Tucka nakon pobjede nad Kinezima.
- Negdje smo oko godinu dana lagano strepili hoćemo li, kada ćemo, gdje ćemo... Prvo ne u Fukuoki, pa ne u Zagrebu i Dubrovniku. Evo, sad smo to napokon potvrdili. Rekao sam već da Hrvatska mora biti na olimpijskim igrama. To je ono što pripada našoj reprezentaciji. Ovo je ipak neko olakšanje sad, ali ćemo pokušati napraviti sve da ovaj turnir završimo na najbolji mogući način. Međutim, prvi cilj je ostvaren i idemo dalje.
To dalje je ono prvo, preko Srbije se pokušati domognuti polufinala.
- Vaterpolski klasik koji traje i takav vrijedi više desetljeća. Dvije reprezentacije koje su ostavile trag u svjetskom vaterpolu. Imamo maksimalni respekt prema Srbiji kao suparniku. Možda su rezultatima malo "zapeli" zadnje 2-3 godine, ali oni su ipak aktualni olimpijski pobjednici. Čini mi se da je u toj momčadi ovdje ipak čak 6 zlatnih olimpijaca iz Tokija, a na to ne treba više što onda za dodati. No, imam vjere kako mi njih možemo pobijediti, imamo i snagu za to, ali ćemo isto tako morati odigrati na 100% svojih mogućnosti.
O Kinezima baš ne bi duljili, ni previše pričali jer se ni nema baš puno. Realizacija igrača više koja je stopostotna je inače rijetkost. Jasno da će svaki trener reći vjerojatno kao je to ipak Kina, pa onda razloga za zadovoljstvo ne bi trebalo biti baš u prevelikim, neizmjernim količinama.
- Ne, nisam nezadovoljan, ali ovakvi vam suparnici ne daju pravu sliku - naglašava izbornik Tucak.
- Onda i brojke u ovakvim utakmicama nemaju istu težinu, vrijednost kao u utakmicama sa suparnicima koji su vama ravni. Ne treba se ni zavaravati. Mislim, ovo je bila korektno odigrana utakmica. Bili smo motivirani od početka do kraja, napravili smo ono što smo trebali bez pretjerane nervoze i trošenja. To je jedino bitno - zaključio je izbornik.
Godina Barakuda je ipak jača od Godine Zmaja