On je bio prvi izbornik vaterpolske reprezentacije Srbije. Od trenutka kada su se politički razdvojile tadašnja država Srbija i Crna Gora, na dvije zasebne nezavisne zemlje, odnosno od 2006. Dejan Udovičić je bio onaj prvi trener koji je počeo graditi stazu jedne od vaterpolskih velesila u ovom sportu. On je onaj koji je vodio naraštaj za koji su igrali njegov prezimenjak Vanja Udovičić, pa kasniji izbornik Dejan Savić, zatim Andrija Prlainović, Filip Filipović, Duško Pijetlović, Nikola Rađen, Aleksandar Šapić, Aleksandar Ćirić, Vladimir Vujasinović, Denis Šefik...
Dejan Udovičić je Srbiju vodio od 2006. do 2012. i u tom razdoblju osvojio dvije olimpijske bronce (Peking 2008. i London 2012.), jedan naslov svjetskog prvaka (Rim 2009.), jednom doprvak (Šangaj 2011.), pa dva naslova prvaka Europe (Beograd 2006. i Eindhoven 2012.) uz po jedno srebro (Malaga 2008.) i broncu (Zagreb 2010.).
23 igrača igraju u Europi
No, nije nam tema vaterpolska Srbija već momčad koju vodi više od desetljeća, sastav koji možda prolazi malo ‘ispod radara’ svima u Europi, a postaju sve jači i neugodniji. Sastav SAD. Momčad s kojom je već osvojio tri zlata na Panameričkim igrama (Toronto 2015., Lima 2019. i Santiago da Chile 2013.), ali i dva srebra u Svjetskoj ligi (Huizhou 2016. i Tbilisi 2021.)
- Sad sam već od 11 godina ondje. Od proljeća 2013. Mislim dovoljno već i za stjecanje državljanstva, ali nisam se prijavio - veli američki izbornik Dejan Udovičić.
Američki reprezentativci su gotovo svi u Europi?
- Vremena su se promijenila. Od vaterpolske zajednice u samoj Americi, ali tako i u svjetskim razmjerima. Ja sam tako odlučio da koncept izolacije zadnjih godinu dana prije olimpijskih igara jednostavno napustimo. Mi se ne ravnamo kao američka ženska reprezentacija, koja je najbolja na svijetu koja i više od godinu dana prije OI provode sve vrijeme zajedno. One imaju koledž ligu. Ja imam sad 23 igrača s A i B popisa koji igraju u Europi.
Ne znamo je li ih ikad bilo više?
- Ne, nikad više od 5-6. Nije to da oni sad samo igraju. Oni su već cijenjeni igrači koji igraju u velikim klubovima i s vrhunskim ugovorima. To je ono što im mi u Americi ne možemo dati.
Kakva je u biti američka reprezentacija, onako “iznutra”? Prosječni vaterpolski zaljubljenik u Europi zna za Bena Hallocka koji je svjetska klasa, zvijezda, u Hrvatskoj jako dobro znamo za Hanesa Daubea koji igra u Jug Adriatic osiguranju ili bivšeg mladostaša Alexa Bowena.
- Ljudi mnogi zaboravljaju da smo mi vrlo mlada momčad, bez obzira na sve. Mi već imamo kostur od 7-8 igrača sigurno za OI u Los Angelesu 2028. što je nama paralelni cilj uz ovogodišnje Igre. Ali očekujemo osvojiti medalju i u Parizu i u Los Angelesu!
Možda sam previše zahtijevan
Dosta visoki ciljevi, ako smijemo primijetiti.
- Ne volim raditi površno. Možda sam previše zahtijevan, na nekim turnirima tražim možda i više nego što je trenutačna situacija. Kada sam došao 2013. uopće nismo imali momčad, reprezentaciju. Bilo je upitno hoćemo li se uopće plasirati za Igre u Riju 2016. jer tada je Kanada bila ispred nas. Puno upitnika. Mi smo danas na 15 razlike s Kanadom i Brazilom. U početku nismo imali podršku koledža, inače bi mi osvojili medalju na SP do 20 godina u Beogradu 2017., ali smo tada igrali bez šest igrača.
- Unatoč tomu mi smo izgubili samo jedan razlike od Hrvatske i Grčke. Ljudi zaboravljaju, ali mi smo prošle godine prvi put u povijesti osvojili brončanu medalju na SP do 20 godina. S time da smo mi u toj momčadi imali samo trojicu igrača koji su imali 20 godina, svi ostali su mlađi. Ovaj mali Ryder Dodd koji je sad tu u Dohi, on je 2006. godište. Njegov stariji brat Chase, on je kao iskusan, a rođen je 2003.
Uostalom, podatak koji je osobito zanimljiv. Centar Ben Hallock igra kod Sandra Sukna u Pro Reccu, prvak je Europe i po nama najbolji centar na svijetu. Ne sjećamo se tako dominantnog američkog centra u svjetskim razmjerima.
- Ben Hallock je nešto posebno. Jednom, kada smo došli na pripreme u Australiju gdje je tada bio Elvis Fatović, bio je siječanj 2016., pitao me kad je vidio Hallocka - “je li, gdje si ovog našao, je li to nešto s naših ili vaših prostora”? Nije mogao vjerovati da je Hallock Amerikanac. Potpuno drukčiji mentalni sklop. Sve ide u nekom željenom smjeru, ali mi ipak želimo zaokružiti priču već nadolazećeg ljeta, u Parizu. Ne prijetim nikome, ali mislim da je svima u vaterpolu jasno tko su i što su danas Amerikanci. Mi smo bili bolji u 1. kolu od Crne Gore, trebali smo dobiti. Samo što smo griješili i umjesto da mi vodimo 3:1 u prvoj četvrtini, oni vode 4:1. No, s trenerskog aspekta draže mi je da znam da smo poraženi zbog naših pogrešaka jer znam kako ih ispraviti, nego da nas netko dobije nadigravanjem i da ne možemo ništa.
Sad su vas vjerojatno shvatili, “usvojili”, ali kako je to bilo na početku? Došli ste iz Srbije koja je tada bila sam svjetski vrh, u SAD koji su pri dnu, nemaju momčad i drukčiji mentalitet, pa i radne sportske navike.
- Nisu brzo prihvatili sve moje ideje, zamisli i dobro je što nisu. Njih 20 se ne mogu promijeniti, ali sam se ja promijenio puno.
To je odlika velikih trenera i nešto što je Ratko Rudić napravio u Hrvatskoj tamo negdje 2006., početak 2007.
- To je meni najveći plus. Ježio sam se nekih stvari. Sjećam se, kad sam došao, onda su mi dali Rudićevu knjigu, studiju koje je on radio kad je bio izbornik. Postoje samo 3-4 primjerka toga. Zove se “Golden Plan”. Za 2016. godinu sam napravio “USA Play Book” od 140 stranica. Nas 5-6 suradnika bi ustajalo u pet ujutro jer oni su svi kasnije išli raditi. Imali smo jednu sobu cijelu u ogledalima po kojima smo onda mogli pisati i radili na tomu četiri mjeseca. To je ostavština za budućnost. Američke kadetske i juniorske momčadi igraju sustav jednako kakav je u A reprezentaciji. Iza toga stojim. Nisam nikada imao namjeru prenijeti srpski ili balkanski stil vaterpola u Americi budući da je to mentalno nemoguće, a čak ni fizički. Razvio sam neki njima primjereniji, američki stil. Napad sa slobodom dodavanja.
Malo ipak i o reprezentacijama Hrvatske i Srbije. Dvije sile koje su bile dominantne do prije koju godinu, vladali svijetom vaterpola, ali sada... Srbiji eto teče treća godina bez seniorske medalje. Na SP-ima nema medalje od 2017. Mi u Hrvatskoj nemamo medalju u mlađim uzrastima već 6-7 godina.
- Sad, što god da kažem o bilo Hrvatskoj ili Srbiji, ne znam kako će to tko shvatiti, protumačiti. Onaj tko bude čitao ovo, ja se nadam da će prvo ipak shvatiti da sam ja po profesiji trener i da trebam reći ono što stvarno mislim.
Dovođenje igrača sa strane
Upravo smo vas zato ovo i pitali.
- Mislim da je ogroman problem u Srbiji i Hrvatskoj rad s mlađim kategorijama. To je onda ponukalo Hrvatsku da radi sekundarnu ili tercijarnu selekciju dovođenjem igrača sa strane. To je napravljeno s Xavijem Garcijom, to je urađeno i s Kostom Harkovom. Makar, nije to ništa novo, ali Hrvatska je bila primorana na to jer nema mlađih igrača na toj visoko razini ili se ne radi na takav način. S druge strane, Srbija ima rezultate u mlađim kategorijama, ali nije proizvela igrače za A reprezentaciju. Oni su osvajali medalje, puno, ali prije svega zato što su imali 85-90 dana priprema, za razliku od drugih koji su imali 10-15 dana.
- Sad imate situaciju koja je činjenica, a koja vrijedi za hrvatsku i srpsku reprezentaciju, Pariz će doći, obje će momčadi tamo nastupati, nije problem, ali što kasnije? Opet, vjerujem da ljudi u Hrvatskoj, a posebno Perica Bukić ili u Srbiji Viktor Jelenić razmišljaju o tomu. Ujedno, u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji je najteže i najlakše biti trener. Najlakše zato što radiš sa stvarno najkvalitetnijim igračima, a najteže je jer je sve ispod finala neuspjeh.
Što je s prilagodbom na famoznu promjenu pravila igre u vaterpolu prije nekoliko godina i koliko je ona utjecala na “miješanje špila” karate u ovom sportu?
- Tu ću vam reći da je Hrvatska baš, a pogotovo Španjolska i Grčka dosta promijenila stil igre, prilagodila se ne samo novim pravilima. Ima više višenamjenskih igrača, već širinu. To i mi u Americi imamo i zato možemo parirati najboljima. Puno se prošli mjesec pričalo o mladim Mađarima koji su došli u Zagreb na EP i oduševili. Ljudi zaboravljaju da je to rad pokojnog Tibora Benedeka.
- Mislim da svatko od njih koji sada osvoji nešto, trebao bi iskazati ponos i javnu zahvalu pokojnom Benedeku. To je značaj rada s mladima. Tu je jezgra. Kada bi mene pitali, ja bih dao najveći ugovor, najveći novac direktoru mlađih kategorija u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Njega bih platio dvostruko više od izbornika seniorske reprezentacije.