Nije ovo nikakav pad, već jednokratno posrtanje! Ako je netko zaslužio malo kredita, onda su to Barakude

"Dobro jutro tugo, ‘di si bila ti dosad; ja te nisam vidi dugo kraj sebe...". Oliver nam je nekako u ušima od nedjeljne večeri, pa do jutra nakon. Ovdje u Singapuru. Možda i ne baš slučajno Oliver, jer ima u ovom gradu jedan lokal (nije ga novinar posjetio, barem ne još), zove se "Sahara". Vlasnik je čovjek sa Sandžaka, jasno da ne poslužuje baš samo azijsku hranu, već se diči s nekom nama vrlo bliskom i naviknutom. Malo ražnja, ćevapa i tako to. Zalaze ondje mnogi Hrvati, jer ima ih i ovdje, no ondje stalno svira samo Oliver. Od tuda poveznica s Oliver i "dobro jutro, tugo". Naime, da smo baš sretni i veseli se probudili nakon navale "vodenih Huna" nismo, ali opet...

Nismo ni potonuli, niti smo pesimističnog raspoloženja, još manje turobnog. Više onako, lagano elegičnog. Međutim, valja biti i realan.

Ta, ne mogu baš sva jutra, pa tako i ovo singapursko biti kao mnoga prijašnja. I ne mogu, te neće zasjeniti mnoga prijašnja jutra. Recimo, kao ono iz Dohe ili Pariza, pa čak i lanjsko u Zagrebu ma kako s oporim možda okusom. Ili kao jutra iz Budimpešte, Melbournea, Barcelone, Londona i s tolikih još točaka po meridijanima i paralelama, svih proteklih godina. Blagoslovljeni smo što smo uopće doživjeli i imali tolika jutra.

Nismo ipak na ovom svijetu, pa tako ni u vaterpolu, mi jedini koji postojimo. Pa onda i jedini koji osvajaju medalje, dok su nam ostali što... kulisa!? Drugi također vrijede, rade, treniraju, ulažu, znaju. Nismo samo i isključivo mi predodređeni za uspjehe i slavlja. Jest da su nas prijašnjih godina, pa zapravo već i dva puna desetljeća, naše hrvatske Barakude naviknule na pobjede, razmazile s kolajnama, pa se to sad smatra kao "sasvim normalno da se uvijek pobjeđuje i stoji na nekoj od stepenica postolja". No, nije baš tako, a s gledišta vaterpola možda čak i dobro da nije jer kada bi samo i isključivo mi Hrvati osvajali medalje, s pravom bi se netko mogao zapitati - "je li to onda sve u redu s tim sportom kada samo jedni te isti pobjeđuju, igraju finala".

Znamo da se možda igrači i ne bi u cijelosti s ovim složili, da oni žele pobjede uvijek, pa i na treningu, te da su se otputili na 10.000 km dalek put u Aziju sa željom biti prvi. U najmanju ruku s medaljom koju bi prinijeli doma. To je sportski i u redu. No, porazi osim što su sastavni dio sporta, ujedno su i nadahnuće, motivacija da sutra budeš bolji, brži, ne ponoviš pogreške. I vjerujte, oni, Barakude će to i učiniti. Nije ovo nikakav pad, možda tek okliznuće, jednokratno posrtanje. Ništa više i veće od toga.

Sve izneseno ne znači da ćemo Singapur označiti uspjehom. Ne znači i da neće biti podložni raščlambi, proučavanju, propitkivanju zašto se i kako izgubilo. Međutim, jednako tako i zaključno za ovu priču je bitno sljedeće.

Ova momčad, ova reprezentacija, hrvatske Barakude su svojim prijašnjim mnogostrukim uspjesima, pobjedama, trofejima i medaljama, zaslužili jak, velik kredit u javnosti. Toliki da im se može dopustiti da se jednom ipak i ne vrate s medaljom.

U međuvremenu jutro u Singapuru, u ponedjeljak bilo je kišovito, uz grmljavinu. Razvedrit će se brzo, kažu domaćini. Sunce će opet pržiti, život ide dalje. Baš kao i Barakude. Momčad koja je bila, koja jest i koja ostaje u svjetskom vrhu.