NIKOLINA VUKOVIC STIPANICEV Cropix
VELIKI INTERVJU ZA SN

Zlatnom Tucku ‘treba dići spomenik‘: ‘Sreo sam jednu ženu nakon 30 godina. Dirljivom scenom rekla je sve‘

‘Dobili smo iskustvo osvajanja turnira što čini razliku između vrhunskih sportaša i onih koji to nikada neće biti‘
Piše: Dean BauerObjavljeno: 26. veljača 2024. 11:40

“Njemu treba podignuti spomenik u svakom gradu”. “Doživotni izbornik”. “Kapitalno djelo njegovog trenerskog genija”. To su samo neki od komentara, izjava koji su dali, izgovorili ili napisali ljudi. Od navijača, tzv. običnih ljudi, pa do njegovih kolega, vaterpolskih stručnjaka, trenera, zatim izbornika i drugih sportova. Komplimenti adresirani na Ivicu Tucka. Trenera pobjednika. Izbornika momčadi koja je svjetski prvak i europski doprvak. Stratega momčadi koje se, s punim opravdanjem, slavi ovih dana, tjedana cijela nacija.

- Bilo je jako puno lijepog izrečenog i napravljenog, učinjenog meni i momcima, ali ako bi trebao izdvojiti najljepši kompliment, nešto baš onako posebnije, neuobičajenije... Neki dan u Šibeniku, jedna žena koju nisam vidio 30 godina, održava zelenilo po gradu. Išla je po gradu, tražila me da mi pokloni mi bombonijeru. Znate onu, “Merci”. Nosila je to dok me ne susretne, a 30 godina se nismo vidjeli i... sve mi je time rekla. To me baš “štrecnulo”, dirljiva scena. Srce pod navodnim znakom malih ljudi.

Znamo što radimo

Tako zbori Ivica Tucak. Danas nam je izbornik u planini. Rekao je da će malo “pobjeći”, odmoriti se. Na Jahorini je, ondje smo ga “uhvatili”.

- Napokon sam malo iz cijele one pozitivne “gungule”, dočeka, slavlja, pokupio se, otišao malo na planinu. Nisam ja neki skijaš, ali da se malo maknem. Na friški zrak, prodišem 3-4 dana. Makar opet i tu, društvo, proslava, ha, ha. Trebat će proći ovi dani, ali mislim da će tek onda malo kasnije, uzeti 3-4 dana ali baš mira, samo za sebe.

Idemo malo, ma zapravo isključivo o vaterpolu. Sjećam se priprema još u prosincu za EP u Hrvatskoj, cijelo vrijeme, i uoči Dubrovnika i Zagreba, ali onda i Dohe, samo je jedna misao, samo jedan toponim spominjan. Pariz. Svaki dan, samo - Pariz, Pariz i Pariz. Razumljivo, ali opet sportaš ste i pretpostavljam da je ipak bio cilj, negdje želja i još nešto malo više. Malo više od samog plasmana na OI u Parizu, ali u kojem ste trenutku SP u Dohi shvatili, počeli razmišljati i planirati, “ciljati” nešto više? Medalju!

image
TONCI VLASIC Cropix

- To je bilo uoči utakmice protiv Srbije. Uoči, ne poslije. Dakle, četvrtfinale. Pred tu utakmicu kad sam osjetio potpunu mobilizaciju cijele momčadi koja je spremna otići do... neću sad reći odmah do vrha, do kraja, ali koja je spremna napraviti velik rezultat. To se dalo osjetiti. Iako, na početku je bilo malo možda sumnji, nakon onog rezultata protiv Španjolske. Makar, ni onda nije... Rekao sam tada kako nam govor tijela nije bio dobar. Možda smo bili još uvijek potrošeni od EP-a u Hrvatskoj, poklanjali neke golove Španjolcima, ali kažem u pripremi utakmice sa Srbijom sam primijetio mobilnost momčadi koja je spremna otići do kraja. Pogledi igrača, mobilizacija potpuna, osjetiš to. Trener koji ima iskustvo to sigurno osjeti.

Javnost, pa u konačnici i novinari, zaključno s ovim koji sada s vama priča, ponekad možda ne vide šumu od drveća. Želim reći, “secirali” smo, “zapiknuli” se ponekad isuviše na neku utakmicu, slabog igrača više, određene minute, dakle minute pada, ne sagledavajući cijelu utakmicu. Onda završi Doha, pogledam i analiziram statistiku i ona veli. Igrač više, najbolja je Hrvatska. U svim statističkim poretcima (strijelci, vratari, pozicijski napad, centri, peterci...) među prvih 5 ili 10, u svim rubrikama najmanje jedan, ponekad 2-3 naša igrača. U vrhu. Vi cijelo to vrijeme niste “nasjedali” odnosno imali ste pogled na “cijelu šumu”.

- To je zanimljivo pitanje koje zahtijeva odgovor koji se može nadovezati na ono prijašnje, osjećaj kada su igrači fokusirani, mobilizirani. Ako ćemo o igraču više... Ja sam uvidio da su igrači prihvatili ono što želim. Mi smo radili još u Dubrovniku, koncem listopada prošle godine, na prvom okupljanju nakon SP u Fukuoki, analizu tog turnira. Prvenstveno baš igrača više. Pitao sam se i ukazivao, zašto idemo tražiti rješenja 5-6 sekundi prije isteka napada kada je to još toliko vremena preostalo? To je četvrtina napada! Nije malo. U tom vremenu se može dogoditi to zadnje dodavanje u kojem ćeš matirati suparnika, u kojem suparnik više nema koncentraciju kao da što je imao na početku. Naravno, treba određeno vrijeme. Na treninzima, na sparinzima recimo u Beogradu krajem prosinca, protiv Srbije, neki su mi sparinzi pokazali da je to - to. Da smo uspjeli, da su dečki to usvojili. Naravno da ona nekada nije davala rezultate, statistički. Onda se sjetite one utakmice s Francuskom u Dubrovniku na EP kad je to bio kao znak panike. Ponekad se može sve odraditi kako smo željeli, ali bit će vratnica, blok i statistika će onda pokazati ne znam, 4-12. Statistika će te nekad zavarati, ali ono što sam želio da imamo glavu i rep. Da točno znamo što radimo. Dupla, trostruka dodavanja u prvu liniju. Mislim da to još možemo popraviti. Je li to s kretnjama igrača na vratnici, koji moraju biti bolji, a samim tim kretnjama ćemo otvoriti prostor za vanjsku liniju.

Možemo i moramo bolje

Uspješnost nekog trenera se sigurno očituje kroz medalje, trofeje, ali postoji i još nešto. Ne mora čak biti ni medalja. Mislimo da se svakog trenera procjenjuje i ocjenjuje i time koliko mu pojedini igrači napreduju, koliko momčad “raste”. Mislim da ste, glede turnira u Dohi, izvukli maksimum iz ove momčadi. Da je silno velik broj igrača odigralo najbolje dosad, dodatno napredovala. Je li ostalo još “rezerve”, prostora za dalje? Može li ova reprezentacija koja je svjetski prvak, igrati i još bolje?

image
MANAN VATSYAYANA Afp

- Uvijek može i mora biti bolje. Kad bi se zadovoljili postignutim, to bi dugoročno, ali i kratkoročno bilo pogubno. No, ono što je glavno... Ova reprezentacija je formirana prije 2 godine i 4-5 mjeseci. Nema dakle ni dvije i pol godine, a napravila je sjajne rezultate. Prvaci Europe, doprvaci Europe, četvrti na svijetu, svjetski prvaci. Da, okliznuli smo se u Fukuoki, što je možda i dobro došlo. Ono što je bitno reći, da je ta reprezentacija u tom razdoblju toliko mentalno narasla da je to čudo. To su sada momci koji su odigrali tri finala! Momci kojima će sad jedna nokaut utakmica na OI, a ona će doći u četvrtfinalu, biti nešto puno normalnije nego što je bilo 2022. u Budimpešti. To je najveća vrijednost tih rezultata, da su ti igrači u tako kratko vrijeme, oni mladi jer o njima pričam, da su maturirali! Možemo i moramo bolje, to je sigurno. Nema ni primisli, sad smo prvaci, sad smo najbolji. Ne, to ne, ali smo dobili iskustvo igranja velikih utakmica i osvajanja turnira što čini razliku između vrhunskih sportaša i onih koji to nikada neće biti.

Prilagodili se novim pravilima

Razgovarao sam u Dohi s dosta stranih stručnjaka, trenera o svemu. O vaterpolu, pravilima igre, pa onda jasno i o Hrvatskoj. Svi do jednog su govorili kako su se tri momčadi najbolje prilagodili posljednjih godina nekim izmjenama vaterpolskih pravila i modificirali svoju igru - Hrvatska, Italija i Španjolska. Onda pogledamo postolja na EP-a i SP-a, baš su te tri momčadi osvajale medalju. Čini nam se da nije slučajno, onda. Koliko se naša igra promijenila?

- Nije nikako slučajno. To su tri reprezentacije koje su i statistički ušle u završnicu skoro svih velikih natjecanja u posljednje vrijeme. Sigurno je da smo se prilagodili na nova pravila, novu dinamiku vaterpola. Ako se sjećate, pri formiranju ove reprezentacije prije više od dvije godine, govori osam da mi moramo imati višenamjenske igrače. Nema više klasičnog beka. Pa sam imao i napade, prozivke određenih medija, da ih ne navodim sada, u stilu - zašto idem sa samo jednim klasičnim bekom? Ne, ja sam želio da ako ne svaki, ali velik dio ove reprezentacije, njih 5-6, a to je strašno puno, mogu odigrati i beka u datom trenutku, da mogu “primiti” osobnu, ali da ne smiju nikada primiti gol. Zato su me tu razljutili neki trenuci kada smo primili golove protiv Srbije s 2 metra. Nepotrebni golovi, manjak koncentracije. Danas i Žuvela i Burić i Biljaka i Kržić i Vukičević i Butić i da ne nabrajam dalje redom, svi mogu stati na poziciju beka i odigrati ju. To nam je dalo kvalitetu, ta polivalentnost koju ću i dalje tražiti. Jako smo puno radili na tom, individualnom, obrambenom radu koji je osnova svega. Naša je obrana postala pokretljiva koju mi mijenjamo tijekom utakmice. To sam jednom rekao, ako se ne varam baš za SN, kako ne želim da imamo jednu klasičnu i predvidljivu obranu. Nego da ju mijenjamo. Je li zona ovakva, onakva. Je li zona ulazak u parcijalnu, je li kompletna M-zona, ovisno sve o igraču koji će se naći u datom trenutku. To mislim da smo uspjeli dovest na ozbiljnu razinu.

Koliko će dugo u javnosti, pa onda i medijima, po vašem mišljenju trajati ova trenutačna opčinjenost hrvatskim vaterpolom i Ivicom Tuckom? Naime, znamo i kakvi smo mi Hrvati, od plusa do minusa u tjedan dana.

- Trajat će do prvog poraza, ha, ha. To je uvijek tako u životu. Tako i mora biti. Naviknuo sam ja na to. Ja volim da sve bude u normali. Mi smo svjetski prvaci i europski doprvaci i to je “strašno”, ali idemo se vratiti čim prije u normalan život i svojim obvezama. Milijun sam puta rekao, kada su bili sjajni rezultati, a bilo ih je puno za mog mandata, pa je bilo i lošijih rezultata, da je to tako kod nas. Meni to malo donekle i smeta, istina. I pretjerana euforija i pretjerana depresija.

Odmah se nadovezujemo, kako se nosite s nepravdom? Naime, bili ste jako puno puta suočeni s njom i to čak i u nekim silno velikim trenucima. Recimo nakon olimpijskog srebra 2016. što je sjajan domet i svjetskog zlata 2017., neki su govorili - “Ha, naslijedio je Rudićevu momčad”. Iako je pola reprezentacije bilo posve novo. Pa onda i mišljenja kako Hrvatska osvaja medalje samo kada je domaćin (zlato u Splitu na EP 2022., ali i srebro na EP u Zagrebu 2024.). Nakon SP u Fukuoki 2023. mnogi su javno govorili, pa i iz samog vaterpola - “Vrijeme je za nekog mlađeg”.

- Pa, ja sam još uvijek mlad, ha, ha.

image
TONCI VLASIC Cropix

Bio sam prazan i potrošen

Ispada da se Ivica Tucak stalno morao nekomu potvrđivati, a dosad imate 16 medalja! Od toga 9, idemo reći “velikih” (OI, SP i EP).

- Ništa, morat ću se i dalje dokazivati, potvrđivati. To je dio trenerskog posla. To me čak i tjera naprijed. No, meni je samo i isključivo bitna kritika dijela ljudi koji to znaju, koji su sportaši, koji to žive, koji znaju što znači izgubiti finale ili što znači doći u finale. Evo, jučer me između ostalih nazove, pošalje poruku jedan Željko Obradović i napiše “Volimo te”. Meni je to... Kad mi jedan Ratko Rudić kaže kritiku ili Zlatko Dalić u nekom razgovoru da svoje mišljenje ili kritiku, pohvalu. Pa, Lino Červar, moj prijatelj Neven Spahija i da ne nabrajam. To mi je relevantno. Mene smeta kad kritika dolazi od ljudi koji to ne prate. I onda si ti dopuštaju nekoga pljuvati nakon jednog poraza, lošije utakmice. To mi malo smeta, ali toliko sam već oguglao... Dugo sam već u toj mašineriji pozitivnih i negativnih emocija. Sad to prolazim puno lakše nego u početku. Sad se više ne osvrćem, ali mi je drago kad moje kolege kažu pohvalu. To tada imponira, dokazuje da radiš nešto dobro, lijepo, vrijedno. Jednog dana ja ću otići s ovog mjesta, to je sigurno. Pa, nije ovo reprezentacija Ivice Tucka, ovo je hrvatska reprezentacija. Doći će netko drugi, ali ono što ću ja nekom ostaviti je ono isto što je meni Ratko Rudić. Ostavit ću jednog Žuvelu, Burića, Kržića, Burića, Bašića... To je po meni vrijedno da će Hrvatska i nakon Ivice Tucka imati reprezentaciju koja će, uvjeren sam, imati momčad koja će se boriti za najviša odličja.

Kad se Ivica Tucak počinje pripremati za Pariz? Igrači će malo kasnije jer su sada već preokupirani klupskim obvezama.

- Dao sam si sad malo odmora jer sam stvarno prazan i potrošen, ali ne znam hoćete li vjerovati, ali već sam počeo. I ovdje, na Jahorini, na odmoru s prijateljima moje mislim malo pobjegnu na vaterpolo, Pariz. Početkom ožujka počinje potpuna mobilizacija što se mene tiče, praćenje igrača, razgovori s njima. Otići ću u Atenu, moram se sjesti s Bijačem i Lončarom, napraviti jedan ozbiljan razgovor vezan uz još jednu temu. To je moj život, život trenera. Stalno o tomu mislim. Onog trenutka kada ideš spavati ili se ujutro ne probudiš, a da ti sport, trening, pripreme, posao trenerski nije na pameti, vrijeme je da se makneš. Ja tako funkcioniram.

Malo ste nas sada zaintrigirali s ovom najavom odlaska u Atenu, razgovor s Bijačem i Lončarom i “ozbiljan razgovor vezan za još jednu temu”. Možete ipak barem malo, nešto otkriti? Što, o čemu se radi?

- Ma ne, imamo razgovor s najstarijima, to sam Marku već najavio. Prvo s njima dvojicom, pa onda s Vrlijem (Vrlić). Nešto što moram s njima kao najstarijima. Onda slijede odlasci na utakmice, razgovori s kolegama kojima i ovim putem moram zahvaliti na svemu. Od Jure (Marelja), preko Renca (Posinković), Pere (Kuterovac), Peze (Pezelj) i da ne nabrajam redom. Ponosan sam što imam takav stožer, takve ljude. Sreća je moja da je jezgra reprezentativaca kod Jure Marelje u Jadranu i s njim sam u svakodnevnoj komunikaciji. Evo, kad završimo ovaj razgovor, prebacit ću misli na neki dio vezan uz reprezentaciju.

Neću vječno biti izbornik

U ovom trenutku nam se čini da imate “slatke brige” je uz 15 iz Dohe, imate još i Popadića, Bukića, Čaglja, Bašića, možda i Jokovića... Je li 13-15 s EP-a i SP-a u prednosti?

- Ne bih rekao da su u ikakvoj prednosti. U Pariz će ići 13 najboljih u tom trenutku. Tako sam uvijek funkcionirao pa ću podsjetiti... Godine 2016. uoči OI u Riju, dan-dva prije odlaska sam odlučio ostaviti doma Ivana Buljubašića i Petra Muslima. Dvojica koji su bili olimpijski pobjednici iz Londona, sve su osvojili dotad, ali moja je procjena bila takva. Uvijek je na turnir odlazilo 13 najboljih igrača po mojem mišljenju. Tako će biti i sada. Nitko za Pariz neće imati nikakvu prednost. No, da je sreća da imamo širi krug kandidata, to je sigurno. Samo molim Boga da se nitko ne ozlijedi jer ne postoji natjecanje da netko nije nedostajao zbog bolesti, ozljeda... Na EP-a smo imali Luku Bukića koji je cijeli turnir igrao s kilom koju je morao operirati, baš kao što je i vratar Toni Popadić morao operirati lakat. Ovoj se reprezentaciji izostanak svakog igrača silno osjeti. Izostanak Fatovića u Fukuoki je za nas bio udarac.

Što nakon Pariza? Znamo da vam tada istječe mandat, jasno da o tomu odlučuje i Stručni savjet, ali nešto ipak i vi sami. Izbornikom ste od 2012. što je dugo vremena, ali opet jedan Alessandro Campagna je izbornik Italije od 2008. ili 2009.. David Martin, Theodoros Vlachos su dugovječni na klupama Španjolske odnosno Grčke. Znamo za vašu životnu želju koju želite ostvariti baš u Parizu, olimpijsko zlato, ali neovisno rezultatu, želite li ostati za kormilom Barakuda i nakon Pariza 2024.?

- Nisam u ovom trenutku o tomu razmišljao. Jasno, neću biti vječno izbornik i život će ići i dalje. Moja želja je olimpijsko zlato i ja ga moram osvojiti, moram sebe nagraditi, ako hoćete tako. Kad prođe još 15-20 dana, sjest ću malo i s ljudima iz HVS-a, da vidim što i u kojem smjeru oni razmišljaju. Iskreno, na tu temu uopće nismo razgovarali. Štogod dogovorili bit će u interesu hrvatske reprezentacije. To je najbitnije.

Najteže mi je bilo nakon Fukuoke, a i kritizirali su me oni koji ne poznaju vaterpolo

Je li vam najteže bilo prošlo ljeto, nakon SP u Fukuoki i 9. mjesta. Jeste li tada razmišljali čak i o tomu, ostati i dalje ili ne?

- To mi je možda bio najteži trenutak od kako sam izbornik, a sigurno najlošiji rezultat. Mi smo od kako sam postao izbornik uvijek igrali četvrtfinala, a gotovo uvijek polufinala. Uvijek smo bili u zoni medalja. Nismo u Tokiju na OI, ali smo i tada igrali četvrtfinale. Medalja je bilo toliko i to je nešto fascinantno. Onda dođe ta nesretna Fukuoka u koju smo otišli bez našeg najboljeg igrača (Fatović), ali to ne zanima neke koji samo čekaju da meni daju “pravi osvrt”. Onda ja spomenem, a to mogu ponoviti i sada kada smo svjetski prvaci, da moramo nužno više ulagati u klubove jer samo iz jakih klubova mogu doći igrači za svjetske domete, i onda kada ja to velim u dobroj namjeri, kažu mi kako si stvaram alibi. Ma, ne treba meni alibi! Ja sutra mogu otići. Ja sam svoje ali stvarno puno napravio, međutim onda nakon te Fukuoke dođe neki novinar koji zapiše da je problem riješen ako ja odem. Da bi dali takvu kritiku, morate biti duboko upućeni u problem, srž, pratiti tu reprezentaciju. Evo, ja vama osobno uvijek dajem za pravo da uvijek napišite ono što mislite! Zašto? Zato što znam da živite tu reprezentaciju, znam da znate sve o svakom igraču, pa i do toga koliko je visok, koliko ima kilograma. Onda vi imate pravo na kritiku, ali netko tko se pojavi za vrijeme jednog natjecanja, za vrijeme jedne utakmice i daje osvrt... To me je zasmetalo, ali naviknuo sam na sve tijekom karijere. Prije svega da sve postignem svojim radom, i kao igrač i kao trener. Ništa meni nije poklonjeno, tako da me čak i to dodatno natjeralo na još više rada. Sjeo sam s Perom (Bukić), on je moj prvi i najbliži suradnik sve ove godine, te ako išta ova reprezentacija ikome duguje, duguje onda njemu. Kad smo sjeli još tamo 2022. kod njega u Šibeniku, znam kako mi je rekao - “Ti to moraš sve izvući. Zajedno ćemo”. Nakon Fukuoke sam imao veliku podršku u njemu, u cijelom Stručnom savjetu, u Ratku Rudiću. Njegova pojava, njegova uloga. Fukuoka je bilo samo jedno proklizavanje, a ne nikako nekakav problem koji treba “lomiti” preko koljena. To je i vrijednost hrvatskog vaterpola.

Od 1. ožujka nema više cigareta, ali osjećam se jako dobro

Jedno pitanje važnije i od vaterpola i sporta. Spomenuli ste malo prije, sačuvaj nas Bože ozljeda i bolesti igrača, a kako nam je izbornik i njegovo srce? Stent je ugrađen u prosincu, Bijač se malo našalio kad je neki dan poručio da vam zbog pričinjenog stresa u Dohi preporučuje još jedan pregled.

- Mislim da sam u redu. Kad se vratim u Zagreb, dogovorio sam već jedan temeljit pregled. Da, imao sam srčanih problema, riješio sam ga, ali imam terapiju, moram na redovite kontrole. Obećao sam sebi, od 1. ožujka cigareta više nema. Ne smije ih biti više. Osjećam se dobro, vratio sam se malo i svojem treningu. To mi jako puno znači i zahvaljujući tomu se puno bolje i mentalno i fizički osjećam. Neću si nikada dopustiti imati 5 ili 10 kilograma viška. Hvala na pitanju, osjećam se dobro.

Neka se samo onda tako i nastavi uz želju za prolaskom, tamo u kolovozu, kroz Trijumfalna vrata u Parizu.

- Ha, da... daj Bože da tako bude. Napravit ćemo sve sa svoje strane da tako i bude. Imamo svi isti cilj, svi isto živimo. To mi je bitno, svoju energiju i emociju prenijeti na njih. Time ćemo već napraviti puno, a hoćemo li uspjeti... To samo ponekad Bog zna, makar jasno dakako sve ovisi o nama. Ma, ono što mi je drago da smo mi baš jedna zdrava reprezentacija. Nema u njoj potresa, krivih pogleda, u kojoj su Žuvela i Vrlić koji kao da su ista generacija, a između njih je 16-17 godina. Zato uživam u radu s tom reprezentacijom, uživam - s Jahorine će izbornik Barakuda, Ivica Tucak.

Linker
24. travanj 2024 04:54