Programer s europskom broncom: ‘U SAD-u sam diplomirao, ali nije bilo posla. Neki kažu da sam lud jer i plivam i radim‘

Predugo je hrvatsko plivanje živjelo u svojevrsnoj izolaciji, u tišini, daleko od kamera, mikrofona i reflektora. Kad prolaze godine bez velikih rezultata, bez postolja na najvećim natjecanjima, razumljivo je da sport počne padati u drugi plan, ali nedavno je Europsko prvenstvo u 25-metarskom bazenu u Lublinu pokazalo kako se sve može brzo okrenuti. Hrvatska se nakon više od devet godina vratila na postolje jednog velikog natjecanja i to ne s jednom, već s tri medalje, i plivanje je opet postalo hit.

Za prvu od tih medalja pobrinula se štafeta 4x50 slobodno i potvrdila ono o čemu se već neko vrijeme govori - da Hrvatska ima sjajnu generaciju sprintera. Predvodnik brončanog kvarteta je Jere Hribar koji je u nastavku EP-a osvojio i zlato na 50, te srebro na 100 m slobodno, a s njim su se na postolje popeli i Nikola Miljenić, Božo Puhalović i Luka Cvetko. Potonji je postao i prvi Varaždinac koji je osvojio plivačku medalju na nekom od velikih natjecanja što je dodatna zanimljivost ove lijepe priče. Istina je da je ogroman napredak napravio u Americi, istina je i da je danas član zagrebačkog Medveščaka, ali prve je plivačke zaveslaje napravio u rodnom gradu.

- Da, krenuo sam u Varaždinu, roditelji su me upisali u plivačku školu u PK Barok. Razlog je bio taj što nijedan drugi sport zapravo nije bio za mene jer imam jako visoku razinu spuštenog stopala. Liječnik je rekao da su jedini izbori plivanje i gimnastika. Mama je trenirala ritmičku gimnastiku, bila je i državina prvakinja, tako da je sport uvijek bio nekako u našoj obitelji. A ja sam probao s plivanjem i tako je sve nekako krenulo - govori nam 25-godišnji Cvetko.

Luka Cvetko ne skriva da mu je štafetna bronca dala novu dozu samopouzdanja

RANKO SUVAR Cropix

Od varaždinskih početaka do uspjeha karijere u Poljskoj. Kako danas gleda na sve što se događalo na EP-u?

- Dojmovi su konačno malo splasnuli, emocije su se vratile u normalu, ali mislim da još uvijek nisam potpuno svjestan što smo napravili za hrvatsko plivanje, za hrvatski sport općenito. Ni kao ekipa, ni Jere sam. Ali to je samo jedan korak i kako smo se svi složili kad smo se čuli međusobno, ovo je tek početak.

Jeste li znali da kao štafeta vrijedite za medalju uoči EP-a?

- Nismo mislili da imamo medalju, nama je više bio cilj ući u finale, a tamo je stvarno sve moguće. Pucali smo od kvalifikacija maksimalno, nismo imali mogućnost poput nekih drugih nacija šparati naše najbolje za popodne. To smo i znali i odmah smo rekli da idemo na najjače, da idemo vidjeti gdje smo. I kad smo bili prvi u kvalifikacijama, konačno nas je udarilo, “OK, wow, tu fakat nešto ima”. Znali smo i ranije da smo relativno OK, jer govorilo se o štafeti još od prosinca prošle godine, nakon što su se Jere i Nikola sa Svjetskog prvenstva vratili s masovnim osobnim rekordima. Božo i ja smo dobro plivali na državnom prvenstvu i znali smo da to može biti jako dobro štafeta. A u Poljskoj se sve posložilo, potrefilo nas je i jako smo zadovoljni.

Poprima li ovim uspjehom i olimpijska kvota za Los Angeles realnije obrise?

- Vidjet ćemo, to je ipak štafeta 4x100 m, dvostruka dionica, veliki bazen... Kao što je i izbornik Pero Kuterovac više puta rekao, imamo šestoricu ljudi koji su na 49.5 ili bolje od toga na 100 m slobodno i to je privilegija, jer čak i ako se netko od nas razboli, to uvijek možemo pokriti. I neki bivši plivači su mi rekli da su se najbolji rezultati uvijek plivali kad ih je bilo šest, sedam ili osam dobrih jer su svi, od prvog do osmog, uvijek grizli i davali sve najbolje od sebe u nadi da će biti među najboljom četvoricom.

Koji je razlog te širine koju danas imamo u sprinterskim disciplinama?

- Ako pogledamo u povijest, uvijek smo zapravo kao država bili dobri u sprintu. U štafetama koje su ranije osvajale medalje bili su dečki koji su prirodni sprinteri. A od ove aktualne četvorke, svi smo bili u Americi, trenirali na dobrim fakultetima i natjecali se protiv puno dobrih sprintera iz ostatka svijeta. Ja sam, primjerice, imao priliku trenirati s dečkom koji je lani u Parizu osvojio zlatnu medalju s američkom štafetom 4x100 slobodno. U Americi sam vidio koja je razlika u treninzima u odnosu na ono što sam ja radio, kakav je pristup, kako natjecateljski stojim. Kod nas je, primjerice, plivanje individualni sport, a tamo se više gleda kao ekipni. I onda u jednom trenutku shvatite, “ajme, pa ja fakat konkuriram ovim dečkima, dobar sam i radim dobro”. Vratio sam se u Hrvatsku s većim znanjem, sa shvaćanjem što mi odgovara i sada u komunikaciji s trenerom otkrivam što dalje. Zapravo svaki dan pronađemo nešto na čemu možemo skinuti desetinku, ha-ha.

Nakon ovakvih riječi, jasno je da biste svakom kolegi plivaču preporučili odlazak “preko bare”.

- Svakako, čak i ako ne idu na neke top fakultete. Ali vrijedno je već zbog iskustva, da upoznaju i vide nešto novo, prošire horizonte. Jer, dok ste tu, zapravo ne znate što propuštate.

Studirali ste računalno inženjerstvo na sveučilištima Wayne State i Notre Dame. Jeste li nakon završenog fakulteta razmišljali o ostanku u Americi ili je povratak kući uvijek bio prva opcija?

Luka ističe da su dobri rezultati na EP-u samo početak velike priče

DAMIR KRAJAC Cropix

- Više se tako se potrefilo. Htio sam u jednom razdoblju ostati tamo, ali jednostavno nije bilo posla i u neku ruku sam bio prisiljen vratiti se. Ali, iskreno, sada to ne bih mijenjao. Baš mi se sve nekako posložilo jer mogu raditi u struci i nastaviti trenirati.

Dakle, osvajate medalje i lovite Olimpijske igre paralelno uz ozbiljan posao?

- Da, zaposlen sam kao programer u jednoj firmi u Zagrebu, jer nemoguće je financirati se samo od plivanja. Tako da kombiniram treninge i posao i zahtjevno je, ali u najboljoj sam formi života. To pokazuje i medalja, i moji rezultati. U jednu ruku me možda i život pripremio za to jer još od osnovne i srednje škole imam takvu rutinu. Netko bi rekao da sam lud, ali odgovara mi, ha-ha.

Popravili ste ove godine osobne rekorde na 50 i 100 m slobodno i u malom (21.12; 47.74) i u velikom bazenu (22.08; 49.40), sada ste na EP-u na “pedesetici” završili na desetom mjestu. Napredak je očit, a kakve su vam daljnje ambicije?

- Vidjelo se i na 50 i na 100 metara da imam još jako puno prostora, pogotovo na okretima. Tu, recimo, zaostajem za ostatkom Europe i svijeta. Gađam Los Angeles, htio bih se kvalificirati na Olimpijske igre na 50 i 100 slobodno, ali naravno, i biti dio štafete. To su neke moje osobne ambicije za sada, a dalje ćemo vidjeti. Za početak je glavna stvar kvalificirati se, norme su izašle, izazov je bačen, a sad ćemo vidjeti tko će ga od nas uspjeti svladati.

Vratimo se za kraj na EP u Poljskoj. Jesu li medalje i ostali dobri rezultati definitivna najava novog velikog razdoblja hrvatskog plivanja nakon dugotrajne suše?

- Nadam se da je tako. Već smo prošle godine na Europskom prvenstvu u Beogradu pokazali da se dižemo. Niko Janković je tamo bio četvrti na 200 kraul, skoro je isplivao olimpijsku normu. Jere je također umalo ‘digao’ medalju, Miljenić je bio osmi na 50 leptir, Jana Pavalić je bila brutalna, ‘skinula’ je normu za Pariz... I to je već bio neki pokazatelj, a sad smo to možda potvrdili. Iskreno se nadam da je tako jer mene, recimo, ovi rezultati jako guraju prema naprijed. Svi smo dobili nekakvu novu dozu samopouzdanja. Vidjet ćemo kako će biti u velikom bazenu, sljedeće godine nas čeka Europsko prvenstvo u Francuskoj. Ali bit će dobro i opet će biti razloga za slavlje.