Marin Čilić je prije svega nekoliko tjedana u Parizu došao samo mali korak do rezultata koji je san gotovo svakog tenisača, ali malobrojni su ga ostvarili. Naime, da je Čilić u polufinalu drugog Grand Slam turnira sezone pobijedio Norvežanina Caspera Ruuda bio bi jedan od rijetkih koji su izborili nastup u finalima sva četiri Grand Slam turnira. Na prste jedne ruke mogli biste pobrojati aktivne tenisači koji su jednako dobro igrali na četiri najveća turnira i na nekoliko različitih podloga.
Zemljani tereni su bili za Marina Čilića možda i najveći problem i dugo mu je trebalo da pokaže se što može i u Roland Garrosu iako se baš tamo najavio još kao junior i osvojio naslov u toj konkurenciji. Jedno vrijeme njegove karijere ako mu je nešto bila slaba točka, onda je to bio Roland Garros.
No, upravo ove godine Čilić je dokazao svu veličinu tenisa koji igra iako su ga mnogi polako gurali u kategoriju veterana na odlasku. Čilić se nikada nije mirio s tim konstatacijama i uvijek je tražio nešto više i nešto bolje. Mijenjao je i trenere i one koji su bili u njegovom timu, ali je uvijek tvrdoglavo išao svojom cestom i uglavnom je pronalazio pravi put.
Danas, uoči najvećeg svjetskog turnira na travnatim terenima Wimbledona, konkurencija je široka i raznolika. Ako su već po inerciji glavni favoriti Novak Đoković i Rafael Nadal, koji su kombinirano osvojili 42 Grand Slam turnira i šest Wimbledona, onda će malo tko pogledati na neku drugu stranu. Bez obzira na to što su i Nadal i Đoković u srednjima 30-tima, bliži odlasku nego nekoj novoj karijeri. Uostalom, sve to se može reći i za Marina Čilića, ali on je načinio novi iskorak i nakon Roland Garrosa stigao je do 17. mjesta a svjetskoj rang listi što mu je donijelo status 14. nositelja.
Uzburkana voda u Parizu
Bez obzira na to što ove godine u Wimbledonu neće biti bodova turnir će ostati zanimljiv. I zbog milijuna koje će inkasirati najbolji svjetski tenisači i tenisačice, ali i zbog trofeja koji je bio i ostao najveći svjetski trofej. I onda kada je pobjednik za nagradu dobio kravatu All England Cluba i bio pozvan na čaj kod predsjednika kluba, dobra stara vremena Freda Perryja, ali i danas kada će pobjednik ovogodišnjeg Wimbledona inkasirati 2 milijuna funti što je najveća nagrada u tenisu.
Nastup Marina Čilića u Roland Garrosu posljednjih je tjedna uzburkao vodu i kod njegovih fanova. Vratile su se neke stvari za koje su mnogi mislili da su prošlost i Marin je opet u sedlu što se ne bi moglo reći za prvi dio sezone. U Roland Garros je došao s 13 pobjeda i 11 poraza, vrlo skroman rezultat. Među tih 13 pobjeda najupečatljivija je bila pobjeda nad Rusom Andrejom Rubljovom na Australian Openu, baš kao što je i osmina finala na prvom Grand Slamu sezone bio njegov najupečatljiviji rezultat. No, od Roland Garrosa sve se dramatično promijenilo pa je tako Čilić na dva posljednja turnira dobio osam utakmica uz dva poraza i poprilično popravio svoj skor u ovoj sezoni. Usput sve je bliže brojci od 600 pojedinačnih pobjeda što mu je jedan od glavnih svakako vrlo ostvarljiv cilj.
Ako ćemo se posvetiti samo Wimbledonu onda treba reći nešto što mnogi nisu znali. Marin Čilić je na travnatim terenima u karijeri dobio 80 susreta i samo 32 izgubio. Statistički gledano, trava mu je najuspješnija podloga iako je na travi uvijek igrao uglavnom samo dva turnira godišnje. Wimbledon i Queen\'s Club. No, dobre igre, odlične zapravo, na oba ta turnira stavljaju ga u poziciju za dobar rezultat na najvećem svjetskom turniru.
Nikad više krokodila...
Uostalom, u Wimbledonu je bio finalist, baš kao što je bio finalist na Australian Openu i pobjednik US Opena. To finale Wimbledona glatko je izgubio finale od Rogera Federera u Londonu, ali je u jednom od tri četvrtfinala izgubio od Švicarca prvi puta u karijeri nakon što je vodio 2:0 u setovima. Još dva četvrtfinala je gubio od Novaka Đokovića, jedan u tri seta, a u jedan u pet setova nakon što je dobio dva od prva tri, ali je četvrti i peti izgubio sa 6:2. Kad tome dodamo seriju briljantnih rezultata u Queen\'s Clubu gdje je šest puta bi u polufinalu, a od tih šest puta dvaput finalist i dvaput pobjednik i ako znate da je tamo još gotovo kao junior pobijedio Tim Henmana, onda je priča o Marinu Čiliću i travnatim terenima zaokružena.
Sama činjenica da je dobio toliko utakmica na travnatim terenima, toliko važnih utakmica u Wimbledonu, sigurno ga neće svrstati u kategoriju jednog od onih kojima će biti važno reći "nastupio sam". Nakon svih ovih godina koje su prošle Marin Čilić ne dolazi na turnire, pa makar bili i iz najveće kategorije, samo sa željom i nadom da napravi dobar rezultat već dolazi sa željom da ode do kraja. A povijest nas uči da to u njegovom slučaju nije samo želja, nego stvarna kvaliteta.
Kad se u ponedjeljak otvore vrata All England Cluba neki će doći tamo samo da bi sudjelovali, neki da - ako bude dovoljno sreće - osvoje neki veći iznos od nagradnog fonda, a neki će doći kao legitimni kandidati za sve. Iako je bara mala, krokodila je, čini se, ove godine više nego ikad.
Wimbledon je uvijek u sebi nosio nešto posebno pa će tako biti i ove godine. Nije važno koliko si puta tamo igrao dobro i jesi li ga osvojio četiri puta poput Novaka Đokovića. Uvijek je motiv najveći kad krene lov na najveću nagradu u svijetu tenisa, a ukoliko bude igrao kao što je to činio u posljednje vrijeme i Marin Čilić će imati što za reći.