Taktovi Sinatrinog bezvremenskog hita "My Way", proizašli iz kontrabasa i tamburice Hojsaka & Novosela, ispunjavali su u ponedjeljak jednu od dvorana zagrebačkog Sheratona. Decentno, dostojanstveno i odmjereno - baš onako kakav je bio je Nikola Pilić - u čiju su se čast okupili članovi njegove obitelji, brojni teniski prijatelji i "sinovi", kako domaći tako i inozemni, ali i izaslanici državnog vrha, odnosno istaknuti pripadnici javno-političkog života.
Ivan Ljubičić, Mario Ančić, Ivan Dodig, Boris Becker, Michael Stich, Karl Uwe Steeb, Erik Jelen, Patrik Könen, Marc-Kevin Göllner, Zdravko Marić, Zlatko Mateša, Branko Horvat, Ivan Malenica, Josip Pavić, Dubravko Šimenc, Rade Šerbedžija... samo su neka od poznatih imena koja su se po posljednji put došla pozdraviti s istinstkim velikanom hrvatskog, europskog i svjetskog tenisa, čovjekom koji je ispisao povijest bijelog sporta i kao igrač i kao trener/izbornik.
- Nas dvojicu vežu veliki rezultati koje smo zajedno ostvarili, ali prije svega nas veže isti početak. Split, Ulica Put Firula, gdje sam odrastao uz kuću iz koje je Nikola potekao. U gradu koji spaja mediteranski način života i tvrd karakter. Jedan od najponosnijih trenutaka moje karijere bio mi je ulazak u TOP10 jer je to značilo da sam se pridružio šjor Niki, Želji i Goranu, kao četvrti član top 10 iz istog kluba - prisjetio se Ančić pa dodao:
- Svi ćemo se, međutim, složiti u jednom: da nije bilo šjor Nike, ne bi bilo nikog od nas. On je začetnik svega, standard izvrsnosti i čovjek koji nam je otvorio vrata svijeta. Kad sam rastao, za mene je on bio mitsko biće koje je pokorilo svijet iz moje ulice.
Riječ je od svog nekadašnjeg suigrača, s kojim je, a uz Pilićevo vodstvo, one romantične 2005. kao prvi hrvatski reket osvojio antologijski Davis Cup, preuzeo Ljubičić.
- Htio bih govoriti u vedrijem tonu jer smo se puno smijali, zabavljali, pobjeđivali smo i bilo nam je jako lijepo. Atmosfera je uvijek bila vrhunska, unatoč njegovim tvrdim pravilima od kojih nikad nije odstupao. Nema malog nogometa za vrijeme Davis Cupa, što je nama bilo jako teško za prihvatiti. Što god bi nam oduzelo i najmanju šansu da ne budemo najbolji što možemo biti - bilo je zabranjeno. Odbijao je posjete našim ambasadama, predsjednicima, gradonačelnicima... Za njega nije bilo limita. Bio je samo jedan cilj, a to je pobjeda. Bio je stup na koji smo se uvijek mogli osloniti, a momčad mu je uvijek bila apsolutna svetinja. Nitko to nije mogao narušiti, uključujući sve predsjednike, ambasadore, menadžere, pa čak i obitelj. Tijekom Davis Cupa za vrijeme večere je bilo osam stolica; za momčad, doktora, fizioterapeuta i španera Dadu koji je danas ovdje s nama. Uvijek je sve bilo jasno i s Nikom si uvijek znao na čemu si - istaknuo je nekoć treći igrač svijeta pa, unatoč želji da zadrži vedrinu, drhtavim glasom popustio pod emocijama:
- Rekao mi je: "Ljubo, doći ću u Opatiju". Mislio sam da se šali, ali nije... Došao je u Opatiju i održao riječ kao i uvijek. Nedostajat ćeš nam, šjor Niko, počivaj u miru.
Novu dozu emocija, još obilniju, na pozornicu je donio neutješni Michael Stich, kojeg je Pilić svojedobno od 502. mjesta na ljestvici lansirao do druge pozicije na ATP listi.
- Da ga nije bilo, sigurno ne bih imao karijeru kakvu sam imao, ali ne bih bio ni osoba kakva sam danas. Lekcije koje sam naučio od njega su: povjerenje, vjera, ljubav, odanost i poštovanje. To su principi na kojima se temeljio njegov cijeli život - kroz suze je govorio pobjednik Wimbledona iz 1991., zlatni s Olimpijskih igara u Barceloni 1992. u paru s Beckerom, te član njemačke reprezentacije koju je Pilić 1993. (po treći put nakon 1988. i 1989.) odveo do osvajanja Davis Cupa, pa svojim teniskim kolegama predložio:
- Mario, Ivane i Borise, možda zajedno možemo raditi na tome da se Pilića primi u teniski Hall of Fame. Postignuća za Hall of Fame ne mjere se samo rezultatima nego i onime što je netko dao sportu, a ja ne znam nikoga tko je ovom sportu dao više od Nikija.
Među govornicima se, neplanirano, našao i Rade Šerbedžija koji se prisjetio uspomena koje ga vežu s Pilićem i njegovom suprugom Mijom.
- Želim svjedočiti o drugom Nikoli, ne sportašu, nego humanistu i čovjeku koji je toliko puno razumijevao svijet, ljude i život. Bio je građanin svijeta - istaknuo je 79-godišnji glumac koji je u čast ikone hrvatskog i svjetskog tenisa izrecitirao pjesmu Tina Ujevića "Pobratimstvo lica u svemiru".
Završna riječ pripala je Nikolinoj kćeri Danijeli koja se posebno osvrnula na činjenicu da su komemoraciji prisutni članovi hrvatskih, srpskih i teniskih delegacija, odnosno svih triju država koje je (kao jedini izbornik u povijesti) doveo do čuvene "salatare".
- Jako sam sretna što su sve tri nacije ovdje. Moj je otac puno više bio za mostove, nego za granice. Dokle god smo mi ovdje, i on će biti s nama. Neka počiva u miru, hvala vam svima.
Za sam kraj je emitiran kratki videuradak s ključnim sekvencama iz Pilićeva sportskog i privatnog života, ponovno uz Sinatrin "My Way" kao "soundtrack", nakon čega su svi prisutni ustali i legendarnog šjor Niku ispratili - minutom pljeska, a ne šutnje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....