Naprasni rastanak Carlosa Alcaraza i Juana Carlosa Ferrera, kombinacije igrača i trenera koja je u sedam zajedničkih godina suradnje rezultirala sa šest Grand Slam titula, 32 osvojena turnira ukupno, aktualnim i ukupno 50 tjedana boravka na broju 1 svjetske rang-liste, i dalje je glavna tema teniskih krugova ovih dana.
Nema nekih novih ključnih saznanja oko toga što se zapravo dogodilo da je tako naglo “pukla ljubav”, jer obje strane, službeno barem, šute, a u međuvremenu se gomilaju nagađanja i teorije. Zajedničko im je to što većina prst krivnje upire u Alcarazova oca, koji se inače također zove Carlos, a koji je, navodno, eto bio inicijator rastanka, što zbog novca i novog Ferrerova ugovora, što zbog teniske akademije koju je Carlos Senior pokrenuo zajedno s najstarijim sinom, Carlitosovim bratom, Alvarom, a koja je zapravo postala izravna konkurencija Ferrerovoj već postojećoj akademiji.
Kakav god kamen smutnje bio, stvar je riješena i svatko ide svojim putem. Hoće li to štetiti ili donijeti nešto novog i dobrog u karijeri 22-godišnjaka iz El Palmara, pokazat će budućnost. U međuvremenu, španjolska specijalizirana web stranica Punto de Break poigrala se prošlošću, odnosno podsjetila na slične neočekivane i iznenađujuće prekide profesionalne suradnje (elitnih) tenisača i trenera. Kao dokaz da ništa ne traje vječno...
Rafael Nadal - Toni Nadal
Za njih se činilo da će vječno ostati skupa, odnosno kroz cijelu Rafinu karijeru. Jer stric Toni bio je taj koji je malenom nećaku prvi stavio reket u ruke još u vrtićkim godinama, naučio ga osnovama, trenirao ga i oblikovao te na konci u katapultirao do planetarne slave. Zajedno su osvojili ukupno 16 Grand Slamova (10 Roland Garrosa, 2 Wimbledona, 3 US Opena i 1 Australian Open), ali 2017. godine, 27 godina kasnije, Toni Nadal se radije povukao, priznajući da predstavlja “teškoću” u razvoju karijere svog nećaka. Visoki zahtjevi koje je uvijek nametao i toliko godina veze bili su okidač da ustupi mjesto Carlosu Moyi, s kojim je Rafa osvojio još šest Grand Slamova (4 Roland Garrosa, 1 US Open i 1 Australian Open).
No, unatoč kraju njihove izravne teniske suradnje, nije to nikako bio ružan ili težak rastanak veze, dapače stric Toni povremeno je dolazio na neke turnire, bio prisutan negdje u blizini, a jedan je i od glavnih ljudi na Rafinoj akademiji na Mallorci.
Novak Đoković - Marian Vajda
Suradnja Srbina i Slovaka počela je 2006. i završila 2022., s kratkom pauzom u 2017. Vajda je preuzeo uzde Noleove karijere kada se on počeo isticati na ATP Touru, a prvi Grand Slam osvojili su na Australian Openu 2008., kada je Novak prekinuo niz od 11 GS titula Federera i(li) Nadala.
Prava Đokovićeva dominacija krenula je od 2011. osvajanjem tri Grand Slam titule u toj sezoni (Australian Open, Wimbledon, US Open) i usponom na broj 1 ATP liste.
Makar je prihvatio dolazak u trenerski krug i Borisa Beckera, između 2014. i 2016., i dalje je Vajda bio ključni faktor u stožeru tenisača iz Beograda. Međutim, u svibnju 2017., u jednom od najgorih trenutaka karijere - i jedna od rijetkih godina u Novakovoj karijeri u kojoj nije osvojio niti jedan Grand Slam - odlučio je potpuno promijeniti svoj tim, pa se pritom rastao i s Vajdom. No, nakon nekoliko kratkih i neuspješnih eksperimenata s Andreom Agassijem i Radekom Štepanekom, Đoković se ponovno okrenuo treneru s kojim je osvojio dotad 12 Grand Slamova.
Nakon operacije lakta početkom 2018., Srbin je osvojio četiri od sljedećih pet Grand Slamova i potvrdio svoj “povratak”.
Onda je od ljeta 2019. u priču ušao i Goran Ivanišević, koji je paralelno radio kao trener s Vajdom, dok se Slovak nije drugi, a ovaj put i za stalno razišao s Đokovićem. Bilo je to u ožujku 2022., a do tada su Marian i Novak zajedno osvojili ukupno 20 Grand Slamova, više od bilo kojeg drugog para trenera i igrača.
Andre Agassi - Brad Gilbert
Dvojac koji je bio jedan od najuspješnijih koje pamtimo. Zajedno su osvojili šest Grand Slamova (3 Australian Opena, 2 US Opena i 1 Roland Garros), zlatnu olimpijsku medalju (Atlanta 1996.) i bili broj 1 na ATP ljestvici. Ali, iznad svega toga, Brad Gilbert je bio uz Agassija u najmračnijim trenucima njegove karijere, između 1997. i 1998., kada je izašao iz Top 100, a njegov osobni i ljubavni život punili su naslovnice svih medija, naravno kao i činjenica da je na doping-testu bio pozitivan na amfetamine.
Sredinom 2002. godine, oboje su sporazumno odlučili prekinuti svoju profesionalnu vezu. Agassi je ušao u završnicu svoje karijere i tražio drugačije podražaje i vizije. Pronašao ih je u Darrenu Cahillu, koji je inače aktualni trener Jannika Sinnera, s kojim je osvojio još jedan, posljednji Grand Slam (Australian Open 2003.).
David Ferrer - Javier Piles
U redu, španjolski medij je tu malo pristran pa je u ovo kategoriju stavio i Davida Ferrera, koji nije u karijeri osvojio ni jedan Grand Slam (finale Roland Garrosa 2013. najveći mu je domet, uz još pet polufinala), ali je ostvario zavidnu karijeru. Bio je i treći na svijetu te 358 tjedana u Top 10, po čemu je, primjerice, taman ispred Gorana Ivaniševića (328) na listi najdugovječnijih svih vremena u toj kategoriji. A sve je to ostvario s trenerom Javierom Pilesom, koji ga je vodio od njegove 16. godine, a Ferrer se, iznenađujuće, odlučio na promjenu 15 godina kasnije, odnosno 2013. i to dok je još uvijek bio treći na svijetu. Nije, međutim, poslije toga, u sljedećih još pet godina svoje karijere, ostvario bolje rezultate, dapače bili su u globalu lošiji nego s Pilesom.
Marin Čilić - Goran Ivanišević
Ako su Španjolci mogli biti pristrani, možemo biti i mi, tim više što kraj suradnje jedina dva Hrvata koji su osvojili pojedinačne Grand Slam titule svakako ima sve kriterije za ovu listu naglih i neočekivanih rastanaka.
Ivanišević je još u svoje igračko doba bio pri ruci nadolazećem “klincu” iz Međugorja, igrao je, recimo, s njim parove na ATP Challengeru na zagrebačkoj Mladosti 2004. godine, dok je Čiliću bilo tek 15. Marin, u kojem su mnogi vidjeli Goranova nasljednika, pogotovo nakon preuranjenog kraja karijere Marija Ančića, nikad nije skrivao da je idolizirao Ivaniševića, pa je bilo nekako i prirodno da baš s Marinom naš wimbledonski pobjednik iz 2001. počne svoju trenersku karijeru.
Preuzeo je tu ulogu u najtežem trenutku Čilićeve karijere, kada je koncem 2013. bio optužen za doping, što je kasnije sudskim procesom dokazano kao neutemeljen slučaj, a već 2014. Čilić je pod Goranovim vodstvom ostvario svoj najveći uspjeh - osvojio je Grand Slam titulu na US Openu.
Dvije godine kasnije, u ljeto 2016., stigla je iznenađujuća vijest da prekidaju suradnju. Ni tada ni do danas niti jedan nije bio sklon previše pričati o toj temi, odnosno razlozima rastanka, pa je zapravo razlog ostao misterij, a njihov je odnos od tada prilično zahladio. Jedino što je kasnije Čilić potvrdio jest da je on bio inicijator kraja suradnje.
Neslužbeno, ono što je bio povod kraja jesu nešto povišeniji tonovi među njima, nakon što je te 2016. Čilić u četvrtfinalu Wimbledona propustio 2-0 u setovima protiv Rogera Federera...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....