Tomislav Mitrašinović, srednji bloker Mladosti Proenergyja, 205 cm visoki od veljače punoljetni momak, imao je vrlo zanimljiv odbojkaški put. Kao klinac krenuo je trenirati, a gdje drugdje nego u Mladosti, u Domu odbojke. I naišao na problem.
- Trener Željko Nojić me svaki puta vozio s treninga i na trening jer mi je bio susjed.
Gdje je tu problem?
- Ma, komplicirano je bilo... On je tada trenirao sa seniorima pa sam ja dolazio s njim dva sata ranije, čekao da meni počne trening, a onda je on čekao mene... Nije to išlo pa sam se prebacio u klub iz kvarta, u Trnje kod Zvonimira Bičanića. Tamo sam ostao dok nisam završio osnovnu školu. I onda sam se u srednjoj školi ponovo prebacio u Mladost.
Visok, tanak, sam za sebe reći će “štrkljav”, izrastao je do 205 cm, no i tu postoji priča.
- Ne bi čovjek rekao, ali bio sam među nižima u svojoj generaciji do ljeta kada sam završio osnovnu školu, taj prijelaz iz osnovne u srednju školu bio je ključan, izrastao sam 17-18 cm!
Tomislav Mitrašinović (broj 5)
U tri-četiri mjeseca?
- Točno, ne znam ni sam kako, ali dogodilo se. Dečko koji je igrao libera bio je tada viši od mene, danas je među nama velika razlika. Uglavnom, bio je to veliki šok za leđa, zglobove... Sa broja 44 mi je stopalo naraslo na 48. Bilo je dosta nezgodno tada.
Stvarno čudno, ima li predispozicije biti tako visok, jesu li mama i tata visoki?
- Zapravo i ne, normalne su visine, možda mama spada među više žene, ali ništa posebno. Jedino, možda, teta mi je bila košarkašica, igrala je za reprezentaciju Jugoslavije, bila je negdje oko 195 cm.
Tomislavu je odbojka doručak, ručak i večera, ni o čemu drugom i ne razmišlja, sve je podredio uspjehu u tom sportu. Čak i školovanje.
- Idem u dopisnu školu, tamo nema nastave, nego se samo polažu ispiti. Nešto poput večernje škole, ali nema toliko ponižavajući naziv, jer kad kažeš večernja škola svi misle da baš nemaš puno u glavi. Ima dosta naših sportaša koji su završili dopisnu školu. Odbojka mi je jedini cilj u životu, praktički mi ništa drugo nije važnije od toga, sanjam inozemnu karijeru.
No, prije toga, da bi podebljao životopis, treba se okititi i nekim medaljama, recimo, naslovom prvaka Hrvatske, koji se mladostašima smiješi nakon šest godina posta, šest dugih godina u kojima su Kaštelani “glancali” pehar u svojim vitrinama. Mladost Proenergy vodi u finalnoj seriji 2-0 nakon što su u srijedu u gostima pobijedili 3:0. Očekivano ili neočekivano?
- Iskreno, nismo očekivali da će biti baš 3:0, ali kada smo krenuli, sve se nekako posložilo i išlo svojim tijekom.
Zanimljivo, jer u prvoj utakmici u Domu odbojke tri dana prije bilo je puno više muke, poveli ste 2:0 pa stali i na kraju dobili 3:2.
- Ma, u toj smo utakmici bili puni adrenalina i to nas je toliko izmorilo da smo pali i psihički i fizički. Pala nam je energija, ali srećom u petom smo se setu nekako vratili, barem u napadu, servis smo ubacivali i pustili njima da griješe. Tako smo i dobili.
U Kaštelima ste očito smanjili pogreške na minimum.
- Dobro smo odigrali na bloku, to definitivno, a što se servisa tiče, nismo bili toliko agresivni, samo smo ubacivali, bez pogrešaka. No, blok je bio baš dobar, a i ono što bi prošlo, obrana bi hvatala. Stvarno nam nisu mogli ništa.
U takvoj konstelaciji snaga Tomislav je prema statistici kao srednji bloker imao 7 poena i vjerojatno bio zadovoljan na kraju svojom izvedbom.
- Jesam, ne mogu reći da nisam. Zapravo sam jako zadovoljan cijelom sezonom, ustalio sam se u postavi, nakon što sam se lani priključio seniorima, to mi je prva prava sezone i bojao sam se hoću li izdržati. I ide puno bolje od očekivanja.
U subotu je treća...
- Nadam se i posljednja, mislim da smo spremni za to!