Bili smo blizu polufinalu, medalji… Presudili su nam Brazil, danski suci i ispadanje iz igre Luke Cindrića, jednog od trojice naših ključnih igrača. Da bi uspio u takvoj konkurenciji, neke se stvari trebaju poklopiti. Nama u Münchenu jesu, ali u Kölnu nisu.
Odigrali smo devet utakmica, upisali šest pobjeda i tri poraza. Od četiri top reprezentacije s kojima smo igrali, dvije smo dobili (Španjolska, Francuska), od dvije smo izgubili (Njemačka, Švedska).
Trebalo je dobiti Brazil da Njemačka ni sekundu ne postane alibi, tu je jedini rep koji je ostao. Makar je pitanje bi li onda Francuska izgledala kako je izgledala. No, kako god, da smo dobili Brazil borili bismo se s Francuzima za polufinale…
Igrali smo dobru obranu 5-1, malo manje dobru 6-0 jer nismo imali strpljenja za nju. Imali smo sjajan vratarski tandem na golu. U napadu smo igrali bez lijevog vanjskog, krpali se, jer iz postojećeg kadra nitko se nije uspio nametnuti, pa smo bez Cindrića trošili više nego je trebalo Duvnjaka i Karačića. Igrali smo 7 na 6, nekad je to bilo s rezonom i dobro, nekad bez rezona i loše, protiv Brazila i kobno. Nije bitno 7 na 6, 6 na 6 kada imamo igrača manje, ili šest na pet, bitno je da primiti osam golova na praznu mrežu nije dopustivo, a mi smo to doživjeli na SP-u. Mikkel Hansen bio je mala beba za ono što smo napravili od Langara (zabio Hrvatskoj 9 golova). Sedam na šest je stvar prepoznavanja, morali smo prepoznati da s Brazilom to ne ide, ali nažalost nismo.
Žalimo za polufinalom, jer bilo je tamo mjesta za nas, ali iz ove kože ne možemo. Dobili smo Šegu na golu, Mandića i Šipića u liniji, dobili smo Vrankovića i samo dokazali da smo na Euru godinu dana ranije bili premalo hrabri da bi nakon ozljede Duvnjaka imali rezultat. Sada je važno tako nastaviti.
Na mnoga pitanja je kroz godinu odgovoreno, mnogo je posla napravljeno, ali ima ga još. Recimo, naći lijeve vanjske, naći izmjene koje bi nas tijekom natjecanja mogle dignuti, jer od ovih nismo dobili skoro pa ništa, a s tri igrača bismo to trebali.