Oprosti, možemo li se slikati?

Mislim da je to bila rečenica koju sam izgovorila najviše puta u Pekingu na Olimpijskim igrama 2008. Dobro, možda odmah iza “hvala”. Za nekoga tko je odrastao prateći skoro sav sport, boravak u olimpijskom selu je bio kao boravak u raju. Znate kako izgleda maleno dijete koje stoji ispred izloga slastičarne? E, nekako tako sam i ja izgledala odmah na aerodromu u Zagrebu kad su krenuli pristizati svi naši sportaši koje sam do tada mogla gledati samo na televiziji.

Po prirodi introvert, najugodnije se osjećam daleko od centra pažnje, promatrajući sa strane sve oko sebe. Tako sam provela prvih nekoliko dana u olimpijskom selu. Ono, gledam i ne vjerujem pored koga prolazim. U čudu sam gledala u Mirzu Džombu koji je na jednom sastanku došao do mene, pitao može li sjesti i ponudio mi žvakaću. Možda zvuči glupo, ali meni je to bio “wow” trenutak.

Tako je prošlo prvih nekoliko dana. Upijajući cjelokupni ambijent Igara, još uvijek nisam baš mogla vjerovati da sam tamo. Do tada mi je bilo potpuno nezamislivo prići nekome i pitati za fotografiranje, sama pomisao na to i adrenalin bi mi skočio u nebo. Ali, kad je nakon ne znam koliko poznatih sportaša pored mene prošla Maria Mutola, rekla sam sama sebi: “Stara moja, biti će ti žao ako se ne slikaš s nekima, a pitanje je hoće li ti se ikada pružiti druga prilika.”

Nadal je ostao gladan

Stefan Holm, poznati švedski skakač u vis je bio prvi kojeg sam zamolila za slikanje. Iako je bio uvjerljivo najniži od svojih konkurenata na zaletištu i izgledao je dosta sitno na televiziji, iznenadila sam se kad je s osmijehom stao pokraj mene i kad sam shvatila da je za barem pola glave viši. A ja nisam baš niska. Nakon toga, led je bio probijen i broj slika se krenuo polako povećavati.

Jednom sam rekla da je najbolje mjesto u olimpijskom selu restoran, i dan-danas stojim pri tome. Jedino bih danas dodala da je restoran u Pekingu bio bolji od onoga u Riju. Ne (samo) zbog hrane, već i zbog većeg broja poznatih sportaša. Tako sam u Pekingu bila svjedok hladnog ručka Rafaela Nadala.

Čovjek je došao u restoran, uzeo pladanj i krenuo uzimati hranu... i tu je bio kraj. Imala sam osjećaj da su mu svi prišli i tražili sliku. Od trenutka kad je uzeo hranu pa do trenutka kad je stigao do stola, mislim da se slikao s barem 50 ljudi. Hrana mu se davno ohladila, ali mene je potpuno fasciniralo to što niti u jednom trenutku nije nikoga odbio i za svaku sliku se osmjehnuo. Inače nisam najveći fan Nadala (Sampras je moj heroj), ali tada me je baš oduševio. Kao i Novak Đoković, koji je na ulazu u restoran u Londonu 2012. proveo barem 15 minuta slikajući se. Čini mi se da je obojici to bila prvi i zadnji posjet restoranu. Razumljivo u potpunosti, da ne mogu zalogaj pojesti, a da me netko ne prekine, ni ja više ne bih došla. Prioriteti.
Jedno od većih iznenađenja mi je bilo to što nisam prepoznala jednog od najvećih srednjoprugaša. Ispred restorana stoji tip i dijeli letke za izbor komisije sportaša. Ja uzmem letak, krenem dalje, pogledam u papir i stanem. Okrenem se prema njemu, gledam papir, pa gledam njega i nesvjesno izgovaram: “Nema šanse!” On se počne smijati i potvrdi mi da je to zbilja on, Wilson Kipketer. Mislim da mi je to najsimpatičnija slika koju sam dobila.

AXEL SCHMIDT Afp

Nakon nekoliko upita mojih kolega “a tko je to?”, bila sam sva u čudu jer kako pobogu ne znaju tko je Christian Olsson? Ili Marta Domínguez? Ali onda shvatim da ja na njihovo zaprepaštenje ne znam tko je Koji Murofushi pa, eto, svakom njegovi heroji.

Moram priznati da sam svoje osvajanje medalje besramno iskoristila da se slikam s gotovo svim našim sportašima kojima bih do tada jako teško prilazila. Tako sam u liftu ugnjavila Ivana Balića i Domagoja Duvnjaka, na putu do jedne utakmice Marina Čilića, Sandru Šarić i Martinu Zubčić, u olimpijskom selu Antu Kušurina i Marija Vekića i na aerodromu Gordana Kožulja.

Gebrselassie je bio prebrz

Jedina osoba koja se nije htjela slikati bio je Usain Bolt. Iako je on prišao meni da razmjenimo značke, a u trenutku dok mi je davao svoju rekao je: “Evo, iz zemlje odakle dolaze najbrži ljudi na svijetu.” S kapuljačom navučenom do nosa nisam ga odmah prepoznala, ali čim sam rekla: “Ti si...”, on je odmah rekao: “No photo, no photo...” I nije bilo “photo”, ali čestitke je prihvatio. I značku.

Najviše žalim za dvije slike. S Haileom Gebrselassijem u Pekingu. Čovjek prolazi na drugoj strani ceste, ja gledam u njega u oduševljenju i nevjerici. I dok sam došla k sebi, on je već otišao. U Riju smo kolegica i ja u olimpijskom selu gledale čovjeka i pokušavale se sjetiti tko je. Znamo lice, znamo da je netko poznat, ali mozak ne radi. Nije pomagalo ni to što je bio obučen u “civilnu” odjeću pa ga nismo mogle svrstati u konkretnu zemlju. Tek idući dan mi se upalila lampica: Thierry Omeyer, francuski rukometni golman.

Iako kažu da nikad ne treba upoznavati svoje idole, ja sam imala sreće i mene moj nije razočarao. Dapače. Jedna od najboljih rečenica koju sam čula nakon što sam osvojila medalju bila je ona Antuna Vrdoljaka: “Reci kakvu želju imaš, danas ćemo ti sve ispuniti.” Kroz smijeh i u šali izgovaram kako bih bila jako sretna ako bi mi mogao srediti slikanje s mojim idolom, Sergejom Bubkom. Na moje potpuno zaprepaštenje on odgovara: “Riješeno.” I stvarno je bilo.

Gotovo dva tjedna kasnije našla sam se u hotelu u gradu čekajući najvećeg skakača s motkom, Ružu iz Donjecka, kako ga je nazvao jedan novinar Sportskih novosti. Kada je došao i nakon što smo se upoznali, jedno vrijeme nisam mogla progovoriti ništa suvislije od “mhm”. Potpuna paraliza mozga, jedino što mi je prolazilo po glavi je da ne vjerujem da sjedim i razgovaram sa Sergejom Bubkom. OK, na početku to baš nije bio razgovor, više je bio njegov monolog s mojim kimanjem glavom, ali nakon nekog vremena sam došla k sebi i postala koliko-toliko normalan sugovornik. Nakon pola sata divnog razgovora, slikanja i autograma, pozdravili smo se, a meni je do danas taj susret bio najupečatljiviji i najdraži u cijeloj karijeri.