Povodom 80. rođendana Sportskih novosti donosimo najzanimljivije priče iz svake godine našeg izlaženja. Na redu je 2008.
Poraz koji nikad nećemo zaboraviti, poraz koji boli i danas. A kako je tek bilo onda. U skupini Europskog prvenstva odigrali smo odlično, svladali Austriju i Njemačku, već nakon dvije utakmice bili u drugom krugu. Ali svejedno pobijedili smo Poljsku s pričuvama i čekali smo Tursku.
- Dolazimo na polufinale - poručivali su i kroz SN igrači kojih tamo nije bilo.
Lothar Matthäus prognozirao je pobjedu od 2:0. Za Hrvatsku, naravno. U Beču je tog dana bilo nekoliko stotina tisuća Hrvata, centar grada odzvanjao je našim pjesmama, “kockice” su sve zarobile. Fatih Terim, turski izbornik, žalio se da na raspolaganju nema nekoliko važnih igrača, ali i da neki koji igraju imaju problema s ozljedama. Sve je bilo spremno za veliko slavlje, za polufinale, ma, kako bi nam moglo pobjeći. I, onda ta radost, to veselje, kad je Ivan Klasnić u 120. minuti zabio za 1:0. Kakva erupcija oduševljenja, kakva euforija na Prateru. Nije se znalo tko koga ljubi, tko s kime slavi. Ušao je u teren u Slaven Bilić i već slavio s igračima. Danas, vjerujemo, ne bi...
Sudac Rosetti produljio je utakmicu nekoliko minuta, a u posljednjimk sekundama te nadoknade zabio nam je Semih Sentürk. Za 1:1, za penale. Hrvatski su igrači popadali po travi, bilo je već tada jasno da ćemo se loše provesti. I jesmo, izgubili smo. Nešto nemoguće, pa zabili smo za 1:0 u posljednjoj minuti, zar ne? Od euforije do šoka u nekoliko sekundi, do razočaranja, do tuge. Suze izbornika, igrača, navijača poplavile su Beč, ali ne samo Beč, već i cijelu Hrvatsku.
- Plačemo i plakat ćemo, ali vratit ćemo se mi još jači - ponavljao je tada Slaven Bilić, slično su govorili i igrači.
Javnost se pitala što bi bilo da Klasnić i Petrić u akciji nakon gola nisu požurili u zaleđe, da je netko od njih ometao turskog golmana u izbijanju lopte. Što bi bilo da je možda Joe Šimunić bolje skočio, što bi bilo da Slaven Bilić nije slavio prije vremena?
- U polufinale nije prošla bolja momčad - brujao je svijet, proglasivši utakmicu Hrvatske i Turske jednom od najvećih drama ikad viđenih u nogometu.
No, što sve to vrijedi? Tri godine kasnije osvetili smo se Turcima u dodatnim kvalifikacijama za Euro 2012, ali tu tugu još ništa nije opralo. Do dan-danas.
- Ostajem na klupi, osjećam da s ovim igračima još mogu napraviti veliki rezultat - kazao je, kad se malo slegla prašina, Slaven Bilić.
No, na SP-u dvije godine kasnije nije nas bilo, još se uvijek nismo oporavili od tog velikog šoka u Beču.
Pet velikih medalja, Blanka ostala bez zlata, senzacionalni Ude
Blanka Vlašić stigla je u Peking sa samo jednom željom. Olimpijsko zlato u skoku u vis nametalo se kao imperativ jer bila je uvjerljiva, već dugo, glavna kandidatkinja za najviše postolje. I skakala je sjajno, kako je natjecanje odmicalo, činilo se da će rutinski ugrabiti taj plemeniti metal. Međutim, tog je dana, rekli bismo, samo tog dana, Belgijka Tia Hellebaut bila uspješnija. Obje su preskočile velikih 205 centimetara, samo što je Tia to uspjela iz prvog pokušaja, dok su Blanki trebala dva skoka. Uzela je srebro, miješali su se osmijesi i suze. Olimpijska je medalja čudesan uspjeh, ali zlato je praktički bilo već njezino. I na natjecanju, a i puno prije.
- Sad znam da se neću udati do Londona - podsjetila je tada na obećanje da će se udati kad osvoji olimpijsko zlato.
Dok je za Blanku Vlašić srebro bilo ipak nešto slabijeg sjaja, Filip Ude bio je jedna od senzacija čitavih Igara. Naš gimnastičar na konju s hvataljkama uzeo je srebro, malotko je i u Hrvatskoj očekivao da će napraviti takav pothvat. Prva gimnastička medalja za Hrvatsku!
Osvojili smo ukupno pet medalja, uz ta dva srebra donijeli su naši sportaši, zapravo sportašice, kući i tri bronce. Snježana Pejčić iznenađujuće je dobro pucala i donijela odličje u streljaštvu, Sandra Šarić i Martina Zubčić okitile su se broncama u taekwondou. Nismo osvojili zlato, ali pamtit ćemo Peking kao najsenzacionalnije Igre za hrvatski sport. Od pet medalja samo je jedna, Blankina, bila očekivana. Doduše, malo drukčijeg sjaja.
Svijet je upoznao
Usaina Bolta
Usain Bolt bio je glavna zvijezda OI u Pekingu. Jamajčanin se pojavio na stazi i uzeo sve. Tri zlata, na 100 i 200 metara i u štafeti. Ne samo to, srušio je dva svjetska rekorda, na 100 i 200 metara. Apsolutno veličanstveno. Neviđenih 9.69 na stotki te 19.30 na dvostruko dužoj stazi. I njegov posebni način trčanja. Bolt je u tih nekoliko dana postao jedna od najvećih svjetskih priča. Ne te godine, nego ikad u olimpijskoj povijesti.
Start koji je Eduardu zakočio karijeru
Baš je bio u punoj snazi, postao je jedan od najvažnijih Arsenalovih igrača. Zabio je, asistirao, Arsene Wenger ga je hvalio, Hrvatska od njega živjela. Međutim, toga dana u veljači, na utakmici s Birminghamom, Martin Taylor brutalno mu je zagazio gležanj i slomio mu nogu. Slike užasnutih igrača Arsenala, Eduardove slomljene noge, obišle su svijet. Izgubio je Europsko prvenstvo, izgubio je formu, karijera mu je bila zakočena. Vratio se, ali nije više bio isti igrač.
Bolt je možda bio u prvom planu, ali pothvat Michaela Phelpsa još je nevjerojatniji. Amerikanac je osvojio osam plivačkih zlata i postavio pritom sedam svjetskih rekorda! I to na 100, 200 i 400 metara, na slobodno, leptir, mješovito, kako god plivao, bio je najbrži. Najneizvjesnija je bila utrka na 100 metara leptir u kojoj ga je zamalo pobijedio Srbin Milorad Čavić, Phelps je slavio u foto-finišu. Ukupno s triju Igara Phelps ima 18 zlata, dva srebra i dvije bronce.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....