U posljednjih deset godina Dinamo je imao 15 promocija novog (ili starog) trenera. Neupućeni bi pomislili da je takva frenetična fluktuacija struke posljedica desetljeća neuspjeha i posljedičnih klupskih frustracija.

Brojke ukazuju na suprotnost. Dinamo je u eri od 2010. do 2020. osvojio 15 domaćih trofeja, 10 prvenstva i 5 Kupova. Što je možda i egzistencijalno važnije, Modri su uspjeli ostvariti 5 plasmana u grupnu fazu Lige prvaka i 5 plasmana u grupnu fazu Europske lige.

I kao kruna, uspjeli su nakon 49 godina “prezimiti” u Europi te dogurati do osmine finala (drugo proljetno kolo 2019.). Dodatna kruna tome bila je povratak publike u Maksimir i sigurno najbolja atmosfera u gradu i oko momčadi u posljednjih petnaestak godina.

Jalovo traženje

I da, sve je navedeno u tom desetljeću garnirano s prihodom od transfera igrača u visini najmanje 205 milijuna eura. Kad se stave u relaciju brojke i odnosi koje navodimo, primijetit će se odmah okviri nelogičnosti. Zašto toliko promjena trenera pored uspjeha? Zašto češće loše atmosfere i manjkava podrška publike nego faze pozitivnog okruženja? Naposljetku, zašto u trenutku najvećeg dosega posljednjih 20 godina, kada je momčad bila praktično na par minuta od senzacionalnog proboja u proljetnu fazu Lige prvaka, sve se postavke vraćaju na početnu fazu, dakle u zonu potpune nelogičnosti funkcioniranja?

Tražimo li neki logičan uzrok nelogičnom samourušavanju uznapredovalog projekta europske standardizacije Dinama, sa svime što on poslovno, financijski, marketinški i iznad svega sportski donosi, onda je to doista poprilično jalovo traženje.

Dinamo je do zime imao dobro posloženu priču, stručnu i igračku, koja se upravljački dobro servisirala. Bilo je za očekivati da jedna faza projekta koji se razvio dolaskom Nenada Bjelice bude zaključena i započne nova, koja bi svakako bila manje dojmljiva u startu. Proces nove selekcije je nužan nakon velikog rezultata odnosno vrhunca jedne momčadi. Dijelom i zbog potreba kluba da poslovno oplodi vrijednost igrača sazrelih za transfere, kao što je to, recimo, slučaj Brune Petkovića. Igrač koji je došao s margina u Maksimiru se isprofilirao do reprezentativnog kalibra i vrlo zanimljivog na tržištu. S 26 godina Petković je spreman za novi europski iskorak. Možda i Oršić, i još netko.

Eto, taj proces, koji onda podrazumijeva i određeni pad natjecateljske moći, nešto je prirodno u nogometu. Pogotovo ako se događa u kontroliranim uvjetima. Što znači u punom dogovoru kluba i trenera koji uživa opće povjerenje vodstva, momčadi i javnosti. Bjelica je to povjerenje imao do te mjere da mu se znalo benevolentno preći preko nekih dvojbenih tehničko-taktičkih postavki, rezultatskih epiloga ili ponašanja. Za proces osvježenja Dinama, koji neće ispod dostignutih standarda, takav je trener i osoba bio najpogodniji, pogotovo u kontekstu strpljenja navijačkog okruženja za fazu prestrojavanja....

Pandemija je dovela do promjena u poslovnim i drugim percepcijama klubova. U Dinamu, međutim, nije posljedica blokade aktivnost uzrokovala rascjep u odnosima upravljačkih aktera i trenera. Kriza odnosa u toj relaciji započela je već prije, a pandemija i problem (ne)prihvaćanja bio je samo povod da se ona zaključi. Uzroci mogu biti svekoliki u nogometu, ali kad se vratimo uvodu te nelogičnoj fluktuaciji trenera, prilično se jasno nazire da su treneri, čak i tako uspješni kao Bjelica, sporedni akteri Dinamovih strategija.

Atmosfera negative

Činjenica da se u javnosti odjednom promicala teza o gramzljivim igračima i treneru koji nisu empatični prema tzv. običnim ljudima pogođenih krizom i traumama potresa, bila je krajnja nelogičnost koja je potpuno pokvarila sve dobro učinjeno s tim istim akterima u skoro dvije protekle godine.

Imenovanje neiskusnog trenera, pa nejasni izbori momčadi, naposljetku slabe igre i povratak “na staro”, zonu turbulencija i nelogičnosti, učinilo je ostalo. Nova promjena trenera, koliko god mogla biti racionalna i logična, samo će ojačati iznova oživljenu atmosferu negative...