Kada se spustiš u dućane s brendiranom nogometnom robom, počastiš se sa dvadesetak golova po sezoni u figuri Mije Caktaša, nastaviš raskošni šoping transferom Kristijana Lovrića, što ima logičnije nego da te na vrh šampionske povorke lansira izvjesni Antonio Mance?
E, pa baš takvom uvrnutom zapletu prvenstva, bećarcu "otvor' ženo kapiju, Mance očenaša", svjedočimo na ulasku u posljednju trećinu nikad neizvjesnije utrke.
Nenad Bjelica morao je od naslaga prašine očetkati i obrisati napadača, kojeg mu je njemački drugoligaš Erzgebirge Aue s posudbe vratio jedva raspakiranog, praktično nekorištenog, kao robu za reklamaciju (desetak utakmica, bez pogotka). Uveo ga je iz očaja u posljednjim minutama dvoboja u Puli i Mance mu se revanširao golom za pobjedu u sudačkoj nadoknadi.
U nedjelju se Manceov "trash time" rastegnuo na punih dvadeset minuta, više nego dovoljno da se treneru zahvali novim golom. Ovaj put pogotkom za pobjedu u derbiju poslije koje Osijek sjeda u cockpit šampionskog bolida. S jednom utakmicom i dva boda manje Dinamo na papiru još uvijek kontrolira situaciju, ali sada svaki sljedeći meč dočekuje sa strepnjom. Psihološka prednost preselila se na stranu bijelo-plavih.
Mance je svoj gol zabio slično kao u Puli, s prve vratnice, pričekavši da ga fliperom u petercu počaste nespretni Dinamovi stoperi. I bio je to logičan epilog meča koji se odigrao pod radnim naslovom "velika čekaonica". Bjelica je u sastavu imao dovoljno gladnih napadača (Mierez, Caktaš) i okomitih veznjaka (Kleinheisler, Fiolić), baš kao što je i Kopić u momčadi imao dovoljno lepršavosti (Tolić, Petković) i golgeterske lucidnosti (Oršić) za punokrvni derbi, ali oba su se trenera na koncu okrenula pragmatičnom pristupu.
Gledali smo taktičko nadmudrivanje dvije "borbene jedinice", čija je borba za svaki pedalj terena na rub stolice možda mogla pogurati navijače Osijeka i Dinama, ali je neutralnima zacijelo došla kao jedan veći zijev i prilika za popodnevnu ćorku.
Osječani se neće buniti što su im njihovi ljubimci ostali dužni dojam: oni su u šampionskoj borbi zapravo na neobilježenom teritoriju i imaju svako pravo na makjavelistički pristup. Dinamovi fanovi, međutim, njeguju malo drukčije i više kriterije. Momčad je predstavom protiv Seville podigla letvicu očekivanja, demonstrirala da može biti i žustra, i opasna, i atraktivna, a onda je tri dana poslije odigrala nedorečenu utakmicu u kojoj osim možda Tolića nije imala niti jednog raspoloženog pojedinca. S takvim nogometom plavi ne mogu obraniti naslov, a Kopić neće sačuvati posao...