Je li to doista bila najveća prevara u povijesti HNL-a? Ili samo još jedan uspjeh "najkatoličkijeg hrvatskog kluba"? I poslije 25 godina, jedna nogometna utakmica evocira snažne emocije, ali i brojne kontroverze.
Bila je srijeda 26. svibnja 1999. i posljednje kolo nogometnog prvenstva. Rasplet HNL-a doimao se vrlo izvjesnim. Nakon što je dobila Hajduk na Poljudu (3-1), Rijeci je za prvu povijesnu titulu bio potreban i završni iskorak - pobjeda na Kantridi protiv Osijeka.
Prema požutjelim novinskim izvješćima, tribine riječkog stadiona ispunilo je 26.000 ljudi. Svjedoci vremena tvrde kako nikada podno hridina Kantride nije zabilježeno uzvišenije ozračje. Cijeli je Kvarner živio za uspjeh riječkih nogometaša. Tadašnji je gradonačelnik Slavko Linić školarcima obećao slobodan dan ako Rijeka postane prvak Hrvatske.
Za povijesni je ogled trener Nenad Gračan odredio sastav: Tafra, Čačić, Višković, Milinović, Mijatović, Ivančić, Brajković, Musa, Sztipánovics, Agić i Hasančić.
Nije krenulo po planu
No utakmica nije krenula prema željama domaćina. Osijek je djelovao uvjerljivije. Poglavito tijekom prvih 45 minuta, kada su gosti i poveli, efektnim golom Stanka Bubala u 42. minuti. Momčad Rijeke izgledala je gotovo neprepoznatljivo.
Igrala se 53. minuta susreta kada je splitski sudac Alojzije Šupraha duel Ive Ergovića i Igora Muse u osječkom šesnaestercu doživio kao kazneni udarac. Da je posrijedi krajnje dvojbena odluka sugerirala je i reakcija Stjepana Baloga, komentatora riječke utakmice, koji je gledatelje uvjeravao da se radi o korneru za domaću momčad. Poput TV pretplatnika, i Štef je ostao zatečen shvativši da je Šupraha dosudio jedanaesterac za Rijeku! Igor Musa realizirao je kazneni udarac svladavši osječkog vratara Marija Galinovića.
Igra Rijeke značajno se popravila nakon izjednačujućeg pogotka. Ali evidentnu dominaciju domaći nogometaši nisu uspijevali pretvoriti u pobjednički zgoditak. Kako se bližio kraj utakmice tako je rasla i nervoza na tribinama. Posljednjih desetak minuta Armada je započela skandirati: "Pomozi, Bože!" Glasom očajnika službeni je spiker više puta pozivao navijače Rijeke da nastave podržavati momčad...
I konačno, u 88. minuti grotlo Kantride nezaustavljivo je eruptiralo. Admir Hasančić zabio je za naslov! A onda muk, nevjerica, očaj... U samo nekoliko sekundi euforiju je zamijenilo razočaranje epskih razmjera. Čovjek sa zastavicom ispružio je ruku! Šupraha je dotrčao do pomoćnika i pitao ga: "Jesi li siguran?" Zoran Krečak nije imao dvojbi: "To je zaleđe!"
U preostalom vremenu ništa se bitno nije dogodilo i susret na Kantridi završio je neodlučenim ishodom. I tu, negdje, otprilike prestaje poveznica opisanog događaja sa sportom, odnosno nogometom. Nastavak priče više podsjeća na fabulu nekog špijunskog romana iz pera Davida Cornwella, poznatijeg po pseudonimu - John le Carré.
A dok je Kvarner kiptio od gnjeva i tuge (uz naklonost i suosjećanje velikog dijela Hrvatske), dvije tisuće navijača Croatije u Zagrebu je proslavljalo pobjedu nad Varteksom (2-0) i još jedan naslov. Tulumu u Okrugljaku pridružio se i predsjednik države.
- Pokazalo se kako ima Boga i pravde. To se može samo ako se ima vjere. Imali ste u sezoni nekoliko utakmica koje ste izgubili, a trebali ste ih dobiti većom razlikom. Čestitke upućujem Upravi, tehničkom vodstvu i, razumljivo, prije svega, igračima - u slavljeničkom se raspoloženju okupljenima obratio dr. Franjo Tuđman.
Lice s potjernice
A poslanicu je, posredstvom medija, uputio i predsjednik HNS-a, ujedno i član Skupštine NK Croatia, Vlatko Marković:
- Neizmjerno sam sretan samo zbog jednog čovjeka, Zlatka Canjuge. U Croatiji sam 42 godine, ali nijedan predsjednik prije njega nije vodio takvu bitku za klub kao on. Također, kao predsjednik HNS-a iznimno sam sretan i ponosan što se prvenstvo završilo na najpošteniji način. Demantirani su svi koji su u to sumnjali. Imamo deset vrhunskih sudaca, svjetske klase. Nakon svih kritika i turbulencija, mislim da je danas i dragi Bog shvatio tko je na pravoj strani. Ovo se moglo dogoditi samo pravom nacionalnom i katoličkom klubu - očitovao se Marković.
Suci riječke utakmice Kantridu su napustili uz policijsku zaštitu. Još istoga dana Zoran Krečak postao je lice s potjernice. Doduše, snimka zaleđa koju su registrirale kamere HTV-a nije bila eksplicitni dokaz protiv Šibenčanina. Nešto bolji kut gledanja ponudila je snimka jedne slovenske privatne televizije (POP TV). No iz oportunih razloga ona se nije smjela emitirati na hrvatskoj dalekovidnici.
Dugo su trajali prijepori između sudačkih eksperata o ispravnosti Krečakove odluke. Tek deset godina kasnije, razvojem 3D tehnologije stigao je pravorijek u pogledu "slučaja Krečak": geometrija je ustanovila da strijelac Hasančić nije bio u zaleđu! Za 12 centimetara bio je - u dopuštenoj poziciji.
Objektivno, kada "lovite ljude u pokretu" i procjenjujete njihovo "preklapanje u prostoru", spornih je 12 centimetara doista minorna pogreška. Ali ovdje se radilo o ljudskim sudbinama i zaleđe od jednog dječjeg pedlja doseglo je grandiozne dimenzije.
Mnogo je istina vezano za ovu utakmicu. Tako je tjednik Nacional objelodanio priču o postojanju ugovora između Croatije i Osijeka, prema kojemu je maksimirski klub isplatio 200.000 njemačkih maraka za prvokup Jurice Vranješa. Budući da Vranješ nikada nije postao igrač Croatije, postoji "opravdana sumnja da je novac iskorišten u neke druge svrhe". Je li "najkatoličkiji hrvatski klub" stimulirao nogometaše Osijeka? Praksa honoriranja drugih klubova u srazu protiv neposrednog rivala za naslov nije uobičajena, ali nije niti zabranjena. Sličnih je primjera, čak i javno obznanjenih, bilo primjerice u španjolskoj Primeri. Dakako, uvijek postoji i etička (ne)opravdanost ovakvih postupka.
Pokojni Stanko Poklepović, tadašnji trener Osijeka, post festum je spominjao "crne borše". No nije nikada detaljnije elaborirao svoji intrigantnu tezu. Istovremeno, nogometaši Osijeka koji su sudjelovali u inkriminiranoj utakmici kunu se da oni famozne "orlove" nikada nisu vidjeli. Dodatni začin ovoj priči daju i osječki novinari, koji će i danas off the record prisnažiti da svi igrači Osijeka koji su nastupili na Kantridi vjerojatno ne bi prošli - alkotest!?
A epizoda s 200.000 maraka samo je fragment otrgnut iz konteksta jedne šire priče u koju su involvirane i državne tajne službe (glavni sudac riječke utakmice Alojzije Šupraha bio je šef splitskog SZUP-a), po nalogu - predsjednika države!?
Glavni honorar Osječanima nije bio spomenuti novac, nego osvajanje Kupa, za koji će mnogi sudionici ustvrditi da se radilo o još jednoj "bezočnoj krađi". Svega nekoliko dana nakon "povijesne prevare na Kantridi", u Maksimiru se igralo finale Kupa između Osijeka i Cibalije.
Ni u tom susretu silnice događanja nisu krenule željenim tijekom. Cibalia je povela. Potom je sudac Reno Sinovčić isključio dvojicu Vinkovčana i produljio susret dok Osijek u 94. minuti nije izjednačio, a potom u produžecima zlatnim golom i osvojio jedini trofej (o inkriminiranoj je utakmici snimljen i film - "Pomrčina Rabuzinovog sunca").
Sumnjiva i Rijeka?
Iz spomenute promiskuitetne veze politike, kriminala i nogometa nije bilo odveć teško proizvesti mnogobrojne teorije urote. No jedna teorija uključuje i Rijeku!? A temelji se na pomalo laičkom pitanju: zašto je momčad Nenada Gračana svoju najslabiju utakmicu odigrala upravo protiv Osijeka kada je bilo najpotrebnije? Ova teza priči o tajnim službama i prljavim zavjerama pretpostavlja sumnju na to da je Rijeka naslov de facto izgubila - u vlastitoj svlačionici!
U trenucima posvemašnjeg šoka, uslijed poništenog gola, trener Rijeke Nenad Gračan nastojao je smiriti igrače i "vratiti ih u utakmicu". No raspao se nakon završetka. U suzama je odbijao sve medije. Srce je otvorio tek naknadno:
- Ovo što sam doživio bilo je gore od svega što sam prošao igrajući Jugoligu. Taj 26. svibnja 1999. najveća je tuga i nepravda koju sam doživio kao čovjek i nogometni profesionalac. Krečak je mahao prije nego što je lopta krenula od Sztipánovicsa. A onda je dočekao Croatiju na aerodromu poslije gostovanja kod mađarskog MTK, pa konstatirao da je i on zaslužan za njezin plasman u Ligu prvaka?! Mi smo kolo prije kraja pobijedili Hajduk (3-1) na Poljudu. Uzeli smo Splićanima posljednju šansu da se bori za naslov, ali svejedno je 40.000 ljudi na Poljudu skandiralo: "Ri-je-ka, Ri-je-ka!" Nije to bila samo podrška Rijeci, nego određenje protiv utjecaja Croatije u hrvatskom nogometu. Svima je bilo dosta njihovog "zatvaranja utakmica". Nama je stalno sudilo istih četiri-pet sudaca. Iz nekih državnih institucija, iz državnih firmi koje su, naravno, bile pod kontrolom vlasti. Nije bilo načina da se zaštitimo. Svašta se pričalo o tome da je bilo mojih igrača koji nisu igrali loše samo zato što su bili impresionirani važnošću utakmice. Ali imao sam apsolutno povjerenje u sve njih. Na nešto drugo ne želim niti pomisliti.
A 25 godina nakon najkontroverznije utakmice u povijesti hrvatskog nogometa pronašli smo i njezina nesuđenog junaka.
- Svaki se put naježim kada mi netko spomene taj gol. Nisam stigao niti dotrčati do Armade i proslaviti ga. Odmah je bio poništen. Niti veselio se nisam jer mi je pogled ulovio pomoćnog suca kako drži zastavicu. No ipak sam sretan zbog jednog detalja. Uspio sam se suzdržati. Nisam skočio na suca. Nisam ga čak niti opsovao. Tako je moja karijera u HNL-u ostala bez ijedne mrlje. Nikada nisam dobio niti crveni karton. Uspio sam osvojiti naslov prvaka tri godine kasnije sa Zagrebom, ali žal na Kantridi nikada nisam prebolio. Zabio sam za Rijeku 46 golova i jedno vrijeme bio najbolji strijelac kluba (rekord je kasnije srušio Ahmad Sharbini s 54 pogotka, op.a.), ali ostao sam ponajviše upamćen po zgoditku koji nije priznat - konstatira Admir Hasančić, danas trener bosanskohercegovačkog drugoligaša Radnika iz Hadžića.
- Sreo sam nedavno suca Šuprahu na prijateljskoj utakmici U17 selekcija Hrvatske i BiH. Rekao mi je da taj gol iz 1999. i njega proganja sve do današnjih dana. Šteta što tada nije bilo VAR-a. Vjerojatno danas ne bismo uopće razgovarali o tom famoznom golu. Mada moramo priznati da sucima nije bilo lako procijeniti jer radilo se o minimalnom zaleđu.
Kako ste se pripremali za tu utakmicu?
- Nekoliko dana prije utakmice u Rijeci se slavilo kao da smo već prvaci. Nažalost, na kraju smo podlegli atmosferi, koju smo sami stvorili. No sjećam se kao danas što nam je trener Gračan rekao prije utakmice: "Što god da se desi, vi ćete za mene ostati prvaci!"
Kao da vas je Osijek iznenadio dobrom igrom. Gosti su bili bolja momčad tijekom prvog poluvremena. Mislite li da su bili stimulirani od strane Croatije?
- Moguće je da su bili stimulirani, ali nemamo što prigovoriti Osječanima. Oni su se pošteno borili. Za sebe. Uvjeren sam da je i momčad Mainza bila stimulirana u posljednjem kolu Bundeslige, prošle sezone u Dortmundu (završilo je 2-2 i prvak je umjesto Borussije postao Bayern, op.a.). Ali u konačnici nitko to nije niti spominjao.
Neki navijači Rijeke nakon "afere Krečak" nikada više nisu došli na nogometnu utakmicu. No bilo je i onih koji su tvrdili da "nije sve zlo došlo izvana"...
- Ne bih se složio. Imali smo odličnu atmosferu u svlačionici. Naročito nakon što smo nekoliko dana ranije pobijedili Hajduk u Splitu, a krcati Poljud nam je skandirao. Imao sam osjećaj da su i hajdukovci željeli da budemo prvaci. Možda su se neki moji suigrači prepali. Bilo je dosta i mlađih. S 29 godina ja sam bio među najiskusnijima. Vidjelo se, posebno u prvom poluvremenu, da smo podlegli pritisku. No svejedno smo u 88. minuti zabili gol za pobjedu...