Bez obzira što je pobjeda Hrvatske visila o (VAR) niti, prikazano na terenu naposljetku je zasluženog pobjedničkog omjera za Vatrene. Da je Škotima priznat autogol Jakića, mogli bismo kazati da nije nezasluženo. Što je onda realnost utakmice? Prije svega činjenica da Zlatko Dalić ima na raspolaganju, i bez (sad se pogotovo vidi) jako važnog Kovačića, pa Stanišića, Juranovića, individualno veće tehničke vrijednosti u odnosu na kolegu Clarkea.

Upravo zato, i pored slabije igre u odnosu na njene potencijale, Hrvatska je osvojila tri boda. Štoviše, ovaj nastup je korak natrag u odnosu na rujanske prezentacije Vatrenih i pozitivne dojmove novog sustava igre. Mora se priznati da se nije očekivalo da će Škoti biti ti koji će kroz pas igru, više nego s uobičajenim dijagonalama, stavljati na veliku kušnju defenzivni blok Hrvatske.

Zgusnuti i dobri Škoti

Uvjerljiv je dojam da Clarke ima barem jednog tehnički boljeg napadača, kako bi njegova momčad natjecatelji bila uspješnija. Barem u kontekstu prikazanog u Maksimiru, gdje su možda djelovali najuvjerljivije od svih gostovanja, a prvi su put u Hrvatskoj izgubili.

RANKO SUVAR Cropix

Clarke je očito procijenio da je Dalićeva varijacija sustava s tri braniča (3-4-2-1 i 3-4-1-2) najranjivija po boku. Ne samo zato što je općenito to tako, nego i zbog činjenice da su bočni igrači, u ovom slučaju Perišić i Sosa, djelovali prilično jalovo u stvaranju viška. Sosa je bio aktivniji u prvom dijelu, Perišić u nastavku, ali za ovakav sustav igre potrebni su moćniji doprinosi na bokovima.

Perišić jednostavno (još) ne uspijeva pojačati prodornost po kojoj je bio najpoznatiji. Na taj način Dalićeva je momčad pokušavala stvarati višak kroz središnjicu, gdje su Škoti bili prilično zgusnuti. I dobri. Omanji Gilmour je bio sjajan i djelovao je najmanje Škot po načinu igre. Uz to Robertson je na lijevom boku pokazivao moć i stvarao dosta problema tandemu Perišić - Šutalo. Na drugoj strani slično, jer je Gvardiol bio ispod svoje razine, ponavljajući problematičnost u dodavanjima ispred svog kaznenog prostora, a pogotovo u pozicioniranju kad treba pokriti Sosinu ofenzivnu reakciju.

Na sustavu treba raditi

Naravno, ne treba sada kazati da je u rujnu to bi odličan, a u listopadu nedobar sustav. No, treba naglasiti da je u rujnu bilo dobro izdanje, a u subotu slabije. Što potvrđuje da se na tome treba raditi. Ono što bi trebalo isto podvući je činjenica da je nakon 4-5 dana treninga bilo za očekivati uvjerljivije izdanje tog sustava, a i igre općenito. Uvjerljiv je dojam da Hrvatska nakon takvog “taborovanja” djeluje u sporom ritmu, odnosno sporijem u odnosu na ono što može biti temeljem potencijala.

RANKO SUVAR Cropix

Upravo je ulazak Baturine, koji je igrač koji donosi prodornost i višak jedan na jedan, bio od utjecaja na podizanje ritma. Nove promjene u postavi su doprinijele da se taj ritam onda razvodni, i naposljetku dovede u pitanje pobjeda.

Ovaj će mukotrpno odrađen susret biti dobra prilika da se snize suvišne euforije nakon rujna, a koje se reflektiraju iz medijskih recenzija kako je Hrvatska odmah pokazala da može odgovoriti sustavu s tri igrača, a da su poletarci donijeli veliki pomak. U subotu je najviše pokazao onaj koji je nakon Portugala najviše (nelogično) osporavan. Mladi i vrlo snažni talent Baturina.