Vedran Ćorluka je dao veliki intervju za Sportske novosti koji možete pročitati OVDJE. Osim zanimljivih stvari vezanih za reprezentaciju i nogometne aktualnosti, popularni Čarli se dotaknuo i svojeg života i stvari oko nogometa.
Kako vam je u trenerskoj ulozi? Uživate li ili vam je premalo posla budući da reprezentacija ima tek povremene akcije?
"Rad u reprezentaciji nije intenzivan kao u klubu, ali zasad mi odgovara. Imam više vremena za obitelj, za sina Viktora, ali i za neke stvari koje volim. Drago mi je slobodno vrijeme koje imam, neka klub još pričeka...", rekao nam je Ćorluka.
Je li trenerski poziv životni odabir ili dvojite?
"Još je upitno. Za sada mi se sviđa, no ne mogu reći da se za pet godina vidim u trenerskoj ulozi. Idem od godine do godine jer život te zna razočarati pa ne brzam s planovima. Trenutačno uživam, ali ne mogu još kazati da sam u tome luđački. Lagao bih kad bih to rekao."
Osjećate li se ugodnije kao trener ili vam je bilo ljepše u igračkoj koži?
"U igračkoj priči. Trener nije loše biti, ali igrač je taj koji može na terenu donijeti odluku. Kao trener utječeš na igru, no ne koliko igrač. Svaki trener koji je to postao nakon igračke karijere to kaže. Puno je teže biti trener nego igrač."
Koliko danas živite nogomet dnevno, kako se educirate, koliko pratite utakmice?
"U stožeru smo podijeljeni, svaki ima svoje igrače koje prati. Hoćeš-nećeš gledaš tjedno desetke nastupa reprezentativaca. Živim nogomet. Volim ga gledati, radio sam to kao igrač, kamoli sada kad mi je posao. Što se tiče edukacije ne preskačem stepenice, idem korak po korak na Akademiji HNS-a. Dakako da pratim i što drugi treneri rade, nekad se ukrade i koja vježba kao što svi čine..."
Tko vam je od trenera ostavio najjači dojam, od koga ste najviše pobrali?
"U reprezentaciji su to bila kratka okupljanja i ne možeš na prvo mjesto staviti izbornika,. Iako su bili dobri... Klupski treneri utječu puno više na tvoje razmišljanje. Najviše sam naučio od Marka Nikolića koji me trenirao u Lokomotivu."
Što bi Ćorluka trener rekao Ćorluki igraču?
"Uf, to je dosta teško pitanje, ali vjerojatno da ne pametuju puno. Ima ih i sad koji pametuju pa im to kažem", smijao se Vedran i naglasio:
"Trener ne može utjecati puno na igrača kako živi izvan terena, ali što radi na travnjaku svakako. Ne mogu reći da sam bio prezahtjevan za trenere, ali znao sam kukati i nešto pričati. Sad bi Ćorluka trener Ćorluki igraču rekao - puno pričaš, smanji priču i koncentriraj se na ono što ti govorim!"
Kako vam je surađivati s Dalićem?
"Od mojeg učenja na početku došlo je do odnosa u kojem možemo o svemu popričati. Mogu mu sve iskreno reći bez da me pita. Kažem svoje mišljenje, bilo ono slaganje ili neslaganje s nečime... Funkcioniramo jako dobro. Cijeni što imam za kazati, cijenim što sa svima nama u stožeru raspravi što je najbolje.. Naravno da na kraju on donosi odluke. Imamo od njega poštovanje i slobodu reći što mislimo pa makar se ne slagalo s njegovim idejama."
Kako funkcionirate trojica bivših suigrača u stožeru reprezentacije - Olić, Mandžukić i vi?
"Jako dobro. Svatko ima svoje... Kad se radi završnica oni preuzmu taj dio treninga, iako neću reći da su stručniji u tome jer i ja sam imao dobru završnicu", nasmijao se Ćorluka;
"Svi zajedno slažemo treninge, izvrsna je kemija među nama, računajući i kondicijskog stručnjaka Luku Milanovića, pa Dražena Ladića. I Stipe Pletikosa je tu s nama, trener vratara Marijan Mrmić... Slično razmišljamo, a kad i nije tako imamo otvorene vidike da promijenimo stvari na bolje."
Osim nogometa i obitelji što još čini vaš život? Ima li nešto što vam je posebno bitno i što volite raditi?
"Trenutačno biciklizam. Obožavam ga. Zaljubio sam se u njega, kad god imam priliku sjednem na bicikl i to profesionalni. Idem na brda i svugdje, vozim po stotinjak kilometara. To mi je gušt, uživam u toj patnji koja mi donese i pregršt lijepih krajolika. Pogotovo ako sam u Istri. Sve oko biciklizma me okupira."
Pratite i utrke kao što su Giro d’ Italia, Tour de France...?
"Sve gledam. Jako sam dobro upućen..."
Gdje sve vozite?
"Osim po Istri po Zagrebu, odem preko Sljemena i natrag, do Vuglec Brega, po Pisarovini... Svugdje. Jako je to lijep odmor za glavu i daje mi unutarnji mir."
Ostaje vam i vremena za sina Viktora. Ima li nogometne afinitete?
"To je primarno. Ima jako dobre nogometne karakteristike. Malo izgubi živce, na tatu, ako ne ide po njegovome. Vidjet ćemo kroz godinu-dvije ima li materijala za nešto ozbiljnije."
Još je mali, ima vremena?
"Danas se u akademijama s pet godina već ući taktika. Bit će što on odluči."
Viktor ima 2,5 godine, vidjeli smo po društvenim mrežama da mu nisu strani ni glazbeni instrumenti na mamu Franku, a najesen u obitelj stiže i prinova.
"Je, to će se dogoditi prije SP-a. Jako se veselimo."
Koliko se život nogometaša promijenio od pojave novih medija i društvenih mreža?
"Najviše se promijenilo to što si ti kao nogometaš dostupan svakome. U prilici je utjecati na tvoje razmišljanje, može te uvrijediti. Ta dostupnost, da je svatko tko želi toliko blizu nekom nogometašu je frapantna. Možeš mu poslati poruku, možeš što god... To je dio svakodnevice. Sportaši, pak, zbog toga dogovaraju sponzorske ugovore i rade reklame, tako da koliko je to štetno, na taj način i zarađuju. Drago mi je što toga nije bilo u toliko velikoj mjeri kad sam počinjao jer to može podnijeti samo psihički jak čovjek. S te strane to je čudno. Zamislite mladog igrača u velikom klubu kad zezne gol... Nije to lako. Previše je sve to."
Sezona u Hrvatskoj završila je Dinamovim osvajanjem prvenstva i Hajdukovim Kupa. Marko Livaja je rock-zvijezda HNL-a.
"Bit ću iskren, ja sam dinamovac i ne mislim da je Livaja najveća zvijezda. Bez obzira što je odličan igrač i reprezentativac, što je donio Hajduku novu dimenziju i kvalitetu. Možda je to u Dalmaciji, ali u Zagrebu sigurno nije. Za mene kao dinamovca zvijezde su Oršić, Livaković... Moja podrška uvijek ide njima. No, to ne znači da će zato biti pozvani u reprezentaciju", sa smiješkom je komentirao Čarli i zaključio:
"Drago mi je što je Dinamo osvojio prvenstvo, nije mi drago što nije uzeo i Kup. Volio bih uvijek da Dinamo podiže pehare. No, super je što se Hrvatska liga diže. Ovakav Hajduk, kakao je sada, probudio je i u nama dinamovcima, kao što se vidjelo u Kranjčevićevoj, protiv Osijeka, u Šibeniku i na derbiju s Hajdukom u Maksimiru novu energiju. Dinamo je imao jako veliku podršku u želji da se osvoji titula. Samo je navijače trebalo probuditi. Iako mislim da bi to moralo biti u dinamovcima od prvog kola sljedećeg prvenstva. Ne bi ih trebao poticati neki drugi klub."
U Zagrebu nedostaje pošteni stadion.
"Znam, ali dosta je već vađenja na taj stadion. Ako se u zadnja četiri kola moglo ići na svakakve stadione da bi se bodrio Dinamo, onda se to može i od početka sezone. Ljudi vole i žele gledati Dinamo i da on pobjeđuje. Atmosferu koja je bila sada u završnici treba zadržati. Meni kao dinamovcu to je bilo jako lijepo za vidjeti."
Kako komentirate to što je Real ponovno prvak Europe, a Pep Guardiola još jednom nije uspio?
"Real je klub pobjednik. Tako je kroz povijest. To dosta ljudi zanemaruju. Misle bitni su samo igrači i treneri. No, neki nemaju naviku pobjeđivanja kada zagusti. Real je po tome daleko ispred svih. To što rade nema veze sa srećom nego mentalitetom kluba i igrača koji igraju. Iako je jasno da kvalitete imaju enormno mnogo. Što reći za Pepa? Ne ide mu u Ligi prvaka, ali dolazi stalno do polufinala, četvrtfinala... Što imam pričati o Pepu? Bolje da šutim. Volim gledati Guardiolin stil igre. Zna “ubiti”, dosadno bude koliko njegove momčadi dominiraju, ali svake godine nađe novi način za iznenaditi... Jedan od prvih je igrao bez napadača. No, najviše volim gledati Liverpoolov nogomet. Igraju luđački brzo, atraktivno, traže dubinu odmah nakon osvojene lopte. To je najbliže mojim pogledima. Općenito mi je njemački način najdraži."
Rekli ste da ste zadovoljni svojom igračkom karijerom, ali ipak - ima li neko veliko natjecanje na kojem ste igrali s Hrvatskom i za kojim posebno žalite što niste napravili više?
"Najviše žalim za dva europska prvenstva 2008. i 2016. godine kad smo imali vrhunsku ekipu. Kad se vratim na 2008. trebali smo igrati finale. Možemo pričati o neiskustvu, ali jednostavno smo bili glupi. To samo tako mogu objasniti. Nemoguće je na taj način izgubiti dvoboj za polufinale protiv ekipe (Turska!) koja nije bila na našoj razini. Isto tako 2016. smo igrali jako dobar nogomet, ali, hvala Bogu, ta je momčad kasnije sazrela za 2018. godinu. Kad znamo da su nam na putu nakon Portugal trebali biti Poljska i Wales, komotno smo mogli biti u finalu."
Kad tako analiziramo malo je reprezentacija učinila koliko je mogla...
"To treba reći. Imali smo pristup - proći skupinu i to je to. Nije to to. Sad kad se vidi trebalo je puno više. S obzirom na to kakve smo imali ekipe. Iako tada nismo imali ni sreće, a dobili smo je 2018. godine. Na neke smo stvari mogli utjecati", zaključio je Ćorluka.