Nema dvojbe kako je Miroslav Blažević ostvario veliku trenersku karijeru. Ona se takvom može smatrati već iz razloga što je dobio priliku voditi čak 24 kluba u Hrvatskoj, BiH, Kosovu, Grčkoj, Sloveniji, Švicarskoj, Francuskoj, Iranu i Kini, a posebnost joj daje i okvir vođenja čak četiri (i “pol”) reprezentacije - Švicarsku, Hrvatsku, Iran, Bosnu i Hercegovinu, te U-23 Kinu...
Donio Hrvatskoj broncu
Po Transfermarktu je Ćiro Blažević odradio je 726 trenerskih nastupa, ali skloniji smo bogatijoj statistici, pogotovo što se na toj bazi ne vode prijateljske i turnirske utakmice...
Riznica trofeja u 52 (!) godine trenerske misije je dojmljiva prije svega zbog veličanstvenog uspjeha s Hrvatskom na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998.godine. Tamo je Blažević reprezentaciju debitanta doveo do brončane medalje, iako je realno bio na pragu finala (vodio u polufinalu protiv domaće Francuske) i velike šanse za naslov. Brazil na tom turniru nije bio uvjerljiv, odnosno, bio je dohvatljiv plijen za Hrvatsku.
Na reprezentativnom planu će to biti vrhunac Blaževićeva izborničkog opusa s Hrvatskom. Odveo je Hrvatsku na prvi turnir nakon osamostaljenja, na EURO ‘96., ali je zato propustio plasman na Euro 2000. To je bila posebna rana na njegovoj trenerskoj duši jer je Hrvatska posrnula protiv SR Jugoslavije (Srbija - Crna Gora). Iako u dvije utakmice nije poražena (0:0 u Beogradu, 2:2 u Zagrebu), SRJ je remijem u odlučujućoj utakmici u Zagrebu otišla na EP. Blažević je započeo i četvrti kvalifikacijski ciklus za SP 2002., ali je uskoro abdicirao nakon lošeg starta i pritiska javnosti. Osim natjecateljskih propusta šira javnost mu je jako zamjerala političke izlete i involviranje reprezentacije u korist vladajuće stranke...
Kao izbornik Švicarske, Irana i Bosne i Hercegovine nije ostvario značajnije natjecateljske dosege, odnosno, plasmane na velike turnire. No, u BiH su i danas uvjerenja kako je svojim radom doprinio selekciji i sazrijevanju najbolje reprezentacije u povijesti te zemlje, na čelu s Džekom.
U klupskim bespućima Blaževićevo je životno djelo definirano veličanstvenim osvajanjem prvog naslova prvaka Jugoslavije s Dinamom, nakon dugih (24) godina čekanja i dubokih frustracija. Sa zagrebačkim Modrima Ćiro je izazvao pravi rock and roll festival nogometa, emocija i društvene euforije. Teško je iz današnjeg kuta dočarati kontekst ondašnjeg pohoda na titulu. Prvenstveno zato što je Dinamo bio doživljavan kao klub koji promiče hrvatsku nacionalnu osviještenost, te svaki njegov veliki rezultatski iskorak i masovni odjek u okruženju može biti velika prijetnja jugoslavenskoj ideji. Upravo činjenica da je Miroslav Blažević svojim načinom rada, ogromnim samopouzdanjem, zaraznom retorikom i karizmatičnim ponašanjem stvorio izvanredno homogenu talentiranu i moćnu momčad, bila je štit od svakog pokušaja da se sistemski zaustavi Modri pohod. Dakako da je izniman intenzitet javnih događanja, spontane masovne podrške Ćiri Blaževiću usred gradske vreve, na prometnicama, uz euforične atmosfere na stadionu, treninzima, ukazivalo da taj moćan trener postaje nešto više od sportskog idola. Posljedice uspješnosti i danas, u modernijem vremenu, proizvode animozitete i neprijatelje onima koji ostvare uspje. Posljedice “onakvog” booma kao što je bila 1982. s Dinamom, bile su još snažnije, dijelom i zato što su se odvijale iza kulisa. Nakon osvojenog Kupa iduće godine Blažević je otišao opet u inozemstvo. S Grasshopperom je osvojio švicarsko prvenstvo, ali nakon Dinama i doživljenog u okvirima ‘82., Blažević više nije bio istih pogleda na svijet, odnosno, život u Švicarskoj. Htio je i dalje naslovne role i pažnju masa, ne samo sportskih, nego i svih drugih sfera koje su mu bile interesantne kod kuće.
Najbolje funkcionirao u euforiji
Miroslav Blažević, nikad to nije krio, imao je vrlo prisan odnos s materijalnom stranom posla kojim se bavio. Nerijetko je javno pričao o tome da je iskusio siromaštvo, neimaštinu, te da je bio uporan u želji da si osigura, sebi i svojoj obitelji, ugodnu egzistenciju. U nizu angažmana bilo je upravo takvih (inozemstvo) koji su dogovoreni prioritetno na temelju kvalitetnih financijskih aspekata.
No, Blažević je najbolje funkcionirao kada je bio u euforičnim situacijama, kada je osjećao da diže mase na noge i uz njenu buku generira rezultatske iskorake. Jedan od najdražih mu dometa svakako je bila priča s Prištinom, koju je natjecateljski podigao na višu razinu, ali čije je okruženje zaludio svojom karizmom i stvorenom euforičnom atmosferom na stadionu.
Nekoliko povrataka u Dinamo, uspješnih ali i neuspješnih, bili su kao začin njegovim erama. Pogotovo kad je dolazio na depresiju Maksimira i onda osvajao prvenstvo (1993.) ili se potvrđivao desetljeće kasnije. Dinamo je mogao živjeti i živio je bez Blaževića, ali Ćiro nije mogao funkcionirati bez osjećaja pripadnosti Dinamu. Gdje god je išao raditi, što god je radio daleko od Maksimira, uvijek je bio dovoljno blizu i kontinuirano zainteresiran za modru zbilju.
U inozemnim mu angažmanima imao je prosječnih dosega. Ipak, zapamtili smo razgovarajući s Didierom Deschampsom u Francuskoj, prije polufinala SP-a ‘98., kako je biranim riječima govorio o bivšem mu treneru u Nantesu. Tamo je Blažević vodio zanimljivu grupu igrača, koju su uz kapetana Tricolora, među ostalima činili Desailly, Karembeu i drugi...
Kako je karijera išla svome (dugom) kraju, tako je i Blaževićeva trenerska uspješnost bila redimenzionirana. Izbori klupskih ponuda bili su kontroverzni, od velikih klubova do malih, od metropola do periferija nogometa.
Ušao u legendu
Možda je najveća muka bila njegovo veliko očekivanje da će u Hajduku uspjeti učiniti ono što je nekad uspio u Dinamu. Došao je neočekivano na Poljud 2005. godine, ali upravo je ta objava angažmana ostala najglamurozniji i najdojmljiviji dio Blaževićeve kratke ere na klupi Hajduka. Nije napravio rezultat vrijedan euforije okruženja gdje ne treba puno za euforiju. Naprotiv, imao je groznih podbačaja, u Europi i morao si je priznati da ta priča nema perspektive...
Zbog svega gore navedenog, osam-devet trofeja nisu možda dužan okvir vrlo bogate, slojevite i po svemu jedinstvene maraton karijere Miroslava Blaževića. No, uspio je u onome što je podsvjesno želio, da postane legenda kakvih je malo i šire od Hrvatske...