Thierry Henry, najbolji strijelac u povijesti Arsenala, s kojim je osvojio i dvije titule prvaka Engleske, osvajač Lige prvaka s Barcelonom te Svjetskog i Europskog prvenstva s Francuskom, otvoreno je govorio o činjenici da je bio u depresiji tijekom svoje nogometne karijere.
Unatoč tome što je bio jedan od najboljih igrača svoje generacije, te jedan od najboljih napadača svih vremena, Henry se borio s mentalnim problemima, sumnjama i potrebom za odobrenjem tijekom svoje karijere.
- Tijekom moje igračke karijere sigurno sam bio u depresiji. Jesam li to znao? Ne. Jesam li učinio nešto u vezi toga? Očito ne. Ali sam se na određen način prilagodio. Lagao sam jako dugo jer društvo nije bilo spremno čuti što sam imao za reći - izjavio je Henry na podcastu Diary of a CEO.
Otkrio je kako se suočio sa svojim osjećajima dok je vodio Montreal Impact tijekom pandemije. Izoliran i bez mogućnosti da vidi svoju djecu zbog karantene, Henry je preispitivao svoje odluke i suočio se s vlastitim emocijama.
- Sve je došlo odjednom, u vrijeme pandemije. Dogodio se Covid i pitao sam se što radim. Bio sam izoliran i bilo mi je teško što godinu dana nisam mogao vidjeti svoju djecu. To ne trebam ni objašnjavati. Tako nešto mi se moralo dogoditi da shvatim vlastitu ranjivost i empatiju. Shvatite da su emocije normalne. Ljutnja je normalna, ali nemojte postati ljuta osoba. Ljubomora je normalna, ali nemojte postati ljubomorna osoba.
- Plakao sam gotovo svaki dan bez razloga, suze su tekle. Ne znam zašto, ali možda su čekale jako dugo. Ne znam je li to trebalo izaći. Bilo je čudno, ali na dobar način. - rekao je bivši francuski reprezentativac.
Također je priznao da je imao težak odnos sa svojim ocem, koji je bio vrlo kritičan prema njegovim nastupima, a to je to ostavilo dubok trag na njemu.
- Moj otac je bio vrlo kritičan prema meni kao igraču. Kada sam bio dječak redovito mi je govorio kako u nekim stvarima nisam bio dobar. Tako da očito kad to čujete često, to će ostati s vama. Od mladosti su vam govorili, bilo kod kuće ili na poslu, da ne pokazujete ranjivost, da ne plačete, jer što će drugi misliti? Plakao sam, ali, tehnički, plakao je mladi Thierry. Plakao je za tome što nije dobio, za odobrenjem - priznao je Henry.
Kada se trebao vratiti u Montreal početkom 2021. godine, rekao je:
- Spustio sam torbe da se pozdravim i svi su počeli plakati, od dadilje do djece. Prvi put sam pomislio kako me oni vide kao osobu, ne kao nogometaša, ne moje trofeje i priznanja. Upitao sam se što radim, zašto se opet dovodim u takve situacije samo zbog svoje težnje da ugodim ljudima, te sam tada odlučio prestati trenirati u Montrealu. Ostao sam, po prvi put sam se osjećao ljudski...i bilo je lijepo.