Često Zlatko Dalić pokazuje da je vrlo emotivna osoba. Teško skriva uzburkane osjećaje kada se slave i velike pobjede. Još je teže to činiti kada živi tugu zbog očevog odlaska. Svaki čovjek ima svoje načine kako emotivno procesuira ono što mu se događa...
Biti izbornik nogometne reprezentacije je izuzetno atraktivna pozicija. Ona uz čast vođenja nacionalne momčadi donosi jedinstvene emocionalne doživljaje s jednog spektra krajnosti do drugog. Čak i kada se pobijedi, uvijek postoje pro et contra stavovi. Kada se izgubi, ta podjela je samo žešćih konotacija. I tako atraktivna pozicija, koja nosi i globalnu notornost, istovremeno je i posebno stresna.
Teško s kritikom
Nije samo hrvatska navika kako svi stanovnici znaju što treba igrati i tko treba igrati. Nema okruženja u svijetu gdje je odnos izbornika i domaće mu javnosti stabilno pozitivan. U Hrvatskoj, jer nas je malo, ali se istodobno živi uvjerenje da smo jako veliki u svemu i zato vrijedni samo velikih stvari, sve te turbulencija djeluju samo još žešće i bliže...
Zlatko Dalić javno tu zbilju komentira kao da je “sve pod kontrolom”, ali uvjerljiv je dojam da se teško nosi s kritikom i negativno intoniranim reakcijama prema reprezentaciji. S jedne je strane to razumljivo jer on je odmah na početku doživio vrhunac izborničkog i karijernog puta, osvajanjem srebra na Mundijalu. Sve nakon toga, u ovoj našoj realnosti, djeluje ispod očekivanja, što se prepoznaje u opće izlizanoj mantri “mi smo ipak viceprvaci svijeta”. Zato nije iznenađenje da je Dalića, koju godinu nakon općeg ushita, zatekla uobičajena svakodnevica izmjena prozivki i pohvalnih stavova, negodovanja i odobravanja. Bilo je tako i Miroslavu Blaževiću nakon Francuske ‘98. i bronce. Bit će tako svakom izborniku i nakon Dalića.
Ono što je prije 24 godine bilo “iznenađujuća reakcija” javnosti, upravo zbog tih iskustava danas ne može biti izvanredno događanje. Kao što retorika iz 1990-ih o jedinstvu nacije kojeg afirmira reprezentacija nema istu prođu. Danas je svijet, i Hrvatska, drugačiji. Upravo zato jedino pravo iznenađenje u reakciji nakon lijepe nogometne večeri na Poljudu bilo je ono Zlatka Dalića. Izbornik je pozitivni kontekst atmosfere i epiloga utakmice s Francuzima bez ikakve potrebe povezao sa zvižducima koje je reprezentacija doživjela u Osijeku zbog loše igre s Austrijom. Pritom se pozvao na minule zasluge igrača i stav kako nisu zaslužili negodovanja s tribina taman izgubili deset utakmica...
Dalić je poslao pogrešnu poruku o odjeku nezadovoljnih gledatelja utakmice u Osijeku. Ovdje je riječ o nogometu, a ne kriterijima nezahvalnosti prema zaslužnima minulog rada. Koliko navijači poštuju reprezentaciju, dovoljno pokazuje 14 tisuća ljudi u Gradskom vrtu, 31 tisuća na Poljudu, kao i svi oni posjeti koji su punili očajni objekt za gledatelje u Maksimiru ili Rujevicu, te druge domaće stadione. No, nogometno gledano, logično je da će gledateljstvo iskazati nezadovoljstvo ako je prezentacija momčadi na razini one u Osijeku. I to prije svega jer je bio vidljiv indolentan pristup. Kao što je u Splitu viđen sasvim drugi, bolji pristup utakmici. Zvižduk navijača je način iskazivanja nezadovoljstva tom igrom, a ne nepoštivanje institucije reprezentacije. Dok se to iskazuje zviždukom i negodovanjem, a bez vrijeđanja ili nekih nasilnih ispada, nalazimo se u okviru ne samo logičnog nogometnog doživljaja, nego i poželjnih reakcija. Najgora varijanta reakcije publike može biti ravnodušnost. Kada publika negoduje i zviždi, ona to čini zbog poticaja na reakciju momčadi. S obzirom na predstavu u Gradskom vrtu, to je bilo više nego potrebno...
Pritom treba imati na umu još jednu bitnu stvar. Ako itko ima pravo iskazati nezadovoljstvo nekom prezentacijom (pristupom), onda su to upravo gledatelji u Osijeku. Jer tamo su sve godine nastupanja, pogotovo u ona razdoblja kada je atmosfera reprezentativnih utakmica u drugim lokacijama bila puna animoziteta, Vatreni doživljavali vrhunsko gostoprimstvo i podršku. I redom su igrali pred punim tribinama trošnog stadiona, i pod kišom i naletima hladnog vjetra, bez obzira na (slabiji) rejting suparnika. No, ponavljamo, isto vrijedi za sve gradove i stadione jer govorimo o nogometu, emocijama, sreći i tuzi, a ne propituje se navijačka privrženost i opći respekt svemu što su akteri Vatrenih postigli do sada.
Uspješna reakcija
I za kraj, razumljivo je da izbornik nastoji prizivati što pozitivniju atmosferu reprezentaciji i zaštitnički djelovati prema igračima. No, Dalić je u nekoliko navrata protekle četiri i pol godine i sam uvidio da takav pristup može odveć opustiti igrače. Zato je posegnuo za sankcijama i nametanjem više discipline. I svaki se put to pokazalo uspješnom reakcijom. Vjerojatno postoji neki problem ako se ponavlja potreba za takvim poduzimanjima. Zvižduk u Osijeku zato je dobrodošla poruka izborniku i igračima da se resetiraju. U Splitu je već to bilo bolje kao potvrda opravdanosti tog dobronamjernog zvižduka, kao i svake takve kritičke note...